Još sebi ne mogu doći, od zadnjeg zvižduka sudije utakmice Bosna-Luksemburg.
Teže mi je nego u Brazilu 2014. godine nakon što smo izgubili od Nigerije i praktično u prvoj fazi ispali sa Mundijala. Nakon izlaska sa stadiona skupa sa našim navijačima umjesto tuge smo osjećali ponos. Danas osjećam sram. Stid. A niti sam luk jeo niti mirisao.
Niti sam igrač, niti selektor.
Koliko god važem sve aspekte ovog završnog čina haosa u državi , društvu, miniranja nacionalnih sportskih saveza, ubacivanja trojanskih konja u vrh nacionalnih sportskih saveza (najistaknutiji i najaktuelniji je sada direktor FSBiH Zvjezdan Misimović) dolazim do jedinog zaključka da je prvenstveno individualni faktor uzrok tome.
Ne samo neznanje u struci nego ponajviše, i možda najrazornije, nedostatak poniznosti ljudi koji preuzmu rukovodeće funkcije.
Nije poniznost, pomanjkanje samopouzdanja, časti i ponosa, naprotiv, poniznost je odavanje počasti pred dokazanim vrijednostima tj. autoritetima.
I stavljanje sebe u red onih koji to poštuju i razumiju.
Poniznost je takođe suzbijanja destruktivnog ega, oholosti, nadmenosti i licemjerja.
Poniznost nije samo poniznost prema Bogu nego pokaz život je prolazan, neko je bio bolji prije nas, a i biće boljih i nakon nas.
Koja god osoba na ovom svijetu ne može nabrojati pet pozitivnih univerzalno vrijednih autoriteta (i to živih, pustite mrtve) pred kojim je ponizan, taj ne može biti uspješan vođa jednog projekta. Ne može biti lider jednog naroda i jednog vremena.
Jedan od najvećih fudbalskih trenera balkanskih prostora Vahid Halilhodžić je iz tog razloga uglavnom dobivao otkaze. A ekipe dovodio do Svjetskog prvenstva. On nije shvatao da postoji nešto veće od njega u tradiciji i nasljedstvu ljudi koji žive tamo. Njegov ogroman ego je uglavnom topio bilo koji kompromis ili poniznost koju je trebao pokazati u radu sa drugima.
Danas to isto pokazuje Faruk Hadžibegić u razgovoru sa novinarima. Nadmen, i kao uvrijeđen, i kao razočaran.
I zato nam je ovako. Je li teško shvatiti da postoji nešto više i od Faruka i Miralema, i Džeke i sviju skupa, kojem trebamo biti ponizni. Naš nacionalni ponos, zavjet, ruka na srcu, domovina, narod, tradicija, kultura, ispred svakog od nas. Individualno.
Uz to bez uzimanja ekskluziviteta i prava da sam predstavljaš i donosiš odluke koje se tiču grupacija ljudi, institucija i saveza.
Kada naš selektor poput japanskog Hajime Moriyasu, spusti glavu pred publikom, svojim igračima, čitavim svijetom i civilizacijom imat ćemo šanse da postavimo standard ponašanja u svim sferama života.
Luksemburg nam je danas učinio uslugu.
Vjerujte mi.
Da se ne bi više lagali i zavaravali kako je sve bajno i kako samo trebamo izaći na teren i pobjeda je naša.
Pobjeda je naša samo onda kada bude trajala dugo.
Do novih generacija.
