Kako se stvarala i borila Armija Republike Bosne i Hercegovine? Sjećam se priče od drugih oficira o časnom oficiru Fikretu Ćuskiću. Bio je komandant u novembru 1992. formirane 17. viteška krajiška brigada. Bili su počeci u kojima je rasla Armija. Javljali su se sa svih strana dobrovoljci i duplo je više bilo ljudi spremnih za borbu nego pušaka.
Negdje na kraju zime 1993. na visočkom ratištu, Ćuskić je obilazio postorjenu brigadu hrabrih Krajišnika, iznenada je zastao. U stroju je primijetio vojnika dobrovoljca i nasmiješio se. Rekao mu je: “Vojniče, nevjerovatno je kako sličiš mom prijatelju i komandantu Mehmedu Alagiću“. Vojnik se nasmijao i odgovorio: „Taj sam Ćuska“.
Zagrlili su se srdačno i Ćuskić je vojnika izveo pred stroj hrabrih Krajišnika:
„Od danas, ovo je vaš i moj komandant Mehmed Alagić“.
Tako je počela još jedna legenda o krajiškom komandantu Mehmedu Alagiću.
Rođen je 8. 7. 1947. godine u Fajtovcima, u Sanskom Mostu.
Odlikovan je Ordenom zlatnog grba s mačevima 1997. godine za doprinos dat na bojnom polju u borbi protiv neprijatelja u kojoj je izvršio djela u kojima je došlo do snažnog izražaja njegova komandantska i lična hrabrost.
Pokoravanje i brisanje Bosne bilo je planirano u detalje. Svaki Bošnjak oficir JNA je bio praćen, kao i svi važniji Bošnjaci u politici. Kako je rekao Karadžić: „Za jedan dan će nestati njihove vođe“. Tako je zarobljen i zatvoren, Mehmed Alagić, a onda uz pomoć UNPROFOR-a iz Pakistana izvučen iz zatvora i prebačen u inostranstvo. Prvom prilikom se vratio u Bosnu, u Travnik 13. januara 1993. godine. Kao vojnik, priključio se 17. krajiškoj brdskoj brigadi na Visočkom bojištu. Tu ga je iz stroja izvadio Fikret Ćuskić. Ubrzo je postao Komandant operativne grupe “Bosanska Krajina”. Na toj dužnosti posebno se istakao u odbrani Travnika od napada HV/HVO, juna 1993. godine. Ta pobjeda je imala strateški značaj za odbranu srednje Bosne i Bosne i Hercegovine (čak je bila značajnija od Operacije Vlašić, stav je samog generala Alagića). Na dužnost komandanta Trećeg korpusa Armije RBiH postavljen je 1. 11. 1993. godine, a 26. 2. 1994. godine – na dužnost komandanta Sedmog korpusa Armije RBiH. U čin brigadnog generala unaprijeđen je 15. 4. 1994. godine. Nakon završetka Odbrambeno-oslobodilačkog rata, poslije rasformiranja Sedmog korpusa, demobilizirao se. Nije zatražio vojnu penziju, postao je Načelnik općine Sanski Most. Obnovio je svoj Sanski Most, potpuno porušeni grad i spaljena sela i u općinu Sanski Most vratio 70 hiljada ljudi iz 70 različitih mjesta.
„To je bio čovo dobrog a čvrstog karaktera, uporno istrajnog i razumno nestrpljivog temperamenta sa sretnim spojem energičnog i staloženog… Predan poslu do kraja, bio je neumoran, uporan i inventivan. Nije žalio saradnike a još manje sebe“, svjedočio je brigadir Hasib Mušinbegović.
„Upozoravao je svoje komandante (1995.) da će rat za Bošnjake biti kratak, da neće biti dovoljno vremena da se izvrše svi zadaci koji stoje pred Armijom RBiH i da se oslobodi još uvijek nesrazmjerno velik dio okupirane Bosne. Tražio je od njih da stalno skraćuju vrijeme priprema za nove bitke. Svaki novi poraz u borbi sa 7. korpusom, za neprijatelja je bio i novo gorko iskustvo da je primijenjen nov taktički postupak na koji nisu imali spreman odgovor. Iscrpljivao je neprijatelja do krajnih granica. U našoj praksi bio se uvriježio manir, kad nešto ‘klapimo’, odmah se na medijima pohvalimo i vratimo u svoj grad da slavimo. Alagić je to strogo zabranjivao“, zapisao je Hašimbegović.
Četnika se nikad nije bojao. Uvijek ih je gledao ‘odozgo’ i dijelio im ratne lekcije. Njegove velike vojne pobjede su Travnik, Kupres, Vlašić, Donji Vakuf, Sanski Most…
Za godinu i po dana svoga postojanja, pod komandom generala Alagića, 7. korpus Armije RBiH ni pedlja teritorije nije izgubio, a oslobodio je preko dvije hiljade kvadratnih kilometara okupirane teritorije Bosne i Hercegovine.
Nakon oslobađanja Kupresa, general Alagić, u intervjuu „Ljiljanu“ 9.novembra 1994. godine obratio se Krajišnicima u dijaspori.
„Svoje Krajišnike i ostale Bošnjake pozivam da dođu u Bosnu, u Sedmi korpus, uzmu pušku u ruke i uključe se u borbu. Jer, kako ja to često kažem: Voz za Bosansku krajinu je krenuo. Požurite dok još imate mjesta, neće valjati ako nestane karata!“
Svoju čast general nikad nije dovodio u pitanje. Neprijateljski vojnici su se rado predavali jedinicama 7. korpusa, jer su znali da će brzo biti razmijenjeni. Pa, ipak, uhapšen je i klevetnički prebačen u Hag. Nikakav zločin se nije mogao dokazati časnom generalu Alagiću. Ali njegovo srce nije podnijelo poniženje od nekih bošnjačkih političara koji su mu podlo priredili ovo hapšenje.
„Umrijet ću zbog ove čarape na glavi i lisica na rukama, neću zbog haške optužnice“, rekao je tog 2. avgusta 2001. godine rahmetli general Mehmed Alagić, nakon što su ga uhapsili specijalci Federalnog MUP-a, doveli u Sarajevo, odakle je deportovan u Haag. General Alagić umro je 7.marta samo nekoliko dana prije nego je u Hagu trebala biti održana predstatusna konferencija o njegovom slučaju.
„Alagić nije umro od srca nego od nepravde“, kazao je rahmetli Alija Izetbegović, prvi predsjednik RBiH. „Mislim, da je njegova odluka da pomogne obnovi Sanskog Mosta i povratak Bošnjaka bila vizija i misija koju je sam sebi postavio, ubrzala smrt, jer je doživio mnoge ružne situacije od svojih saradnika, svojih kolega. To ga je ipak najviše dotuklo i prije vremena odvelo u smrt. Ubio ga je njegov Sanski Most, koji je oslobodio, rekao je general Ćuskić.
Sa drugom krajiškom legendom, generalom Atifom Dudakovićem, spojio je Mehmed Alagić dva krajiška krpusa- Sedmi i Peti. Samo su prljave velikodržavne igre spriječile da ovo spajanje bude potpuno.
Krajišnici su 1992. ubijani, bacani u logore, mučeni glađu i do smrti premlaćivani. Njihovi gradovi su desetkovani ubijanjem bošnjačkih civila. A onda su se čudom neviđenim dizali iz pepela, naoružavali i vojno organizovali u dva korpusa, branili i krenuli u oslobađanje BiH i prema svojoj Krajini. Ponosne i hrabre, u njihovu Krajinu ih je vodio njihov legendarni general Mehmed Alagić.
