Sa sigurnošću se može kazati da je kraj dvadesetog i početak narednog stoljeća obilježen historijskim događajima koji će odrediti novi tok razvoja međunarodnog poretka i prekompozicije snaga.
Svakako da su dva glavna historijska događaja pad Berlinskog zida odnosno kraj Hladnog rata vojnih blokova a time i socijalizma sa izrazitom ekspanzijom nacionalizma.
Ravno ovim događajima se neizostavno tretira i Arapsko proljeće i borba velikih sila za zauzimanje svojih pozicija na bliskom istoku radi ostvarivanja svojih ciljeva.
Svakako da je za nas najvažnije fokusirati se na Zapadni Balkan i naš epicentar postjugoslovenske zbilje.
Srbija i režim Slobodana Miloševića koji je pred sobom kao vodilju imao memorandum SANU-a odigrali su glavnu rolu u tragičnim vremenima u regionu. Vođena velikosrpskim nacionalizmom i hegemonizmom imala je za cilj ovladati „srpskim zemljama“ kojom prilkom su najveću cijenu platile Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Kosovo. Nažalost srpske velikodržavne politike nisu pošteđene ni Sjeverna Makedonija i Crna Gora.
Međunarodna zajednica ili bolje rečeno SAD nije mogla da ostane ravnodušna na brutalnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu koju je Srbija planirala i provela sa izvođačima u Bosni i Hercegovini koja je kulminirala počinjenim genocidom u Srebrenici tako što je Dejtonskim sporazumom zaustavila brutalnu agresiju i uspostavila kakav takav mir.
Vrijeme je pokazalo da se radi o nepravednom sporazumu koji je državu Bosnu i Hercegovinu uspostavio kao veoma ranjivu i nefunkcionalnu.
Specijalni odnosi entiteta RS i Srbije se redovno koriste kao legitimno sredstvo za njenu razgradnju, destabilizaciju i ekonmsku eksploataciju.
Međunarodna zajednica je napravila kardinalnu grešku kada je promovirala i instalizirala Milorada Dodika kao zračak nade koji će evoluirati od lažnog socijaldemokrate u ekstremnog nacional-šovinistu. Od samog dolaska na vlast Dodik radi na razgradnji Bosne i Hercegovine u svim segmentima a od RS je napravio privatni posjed i uveo aparthejd u kojem Bošnjaci i Hrvati imaju status građana drugog reda kojima su ugrožena osnovna ljudska prava. Oni nemaju pravo na svoj jezik, pravo na zaposlenje i ostalo što sve građane treba da čini ravnopravnim. U svemu ovome Dodik ima političku i ekonomsku logistiku iz Srbije a posebno od vladajućeg režima koji predvodi Aleksandar Vučić.
Veoma perfidno i licemjerno režim Aleksandra Vučića koristi izgovor da Srbija ima pravo i obavezu da vodi brigu o Srbima što se podvodi pod pojmom „srpski svet“ što je zamjena za veliki srpski nacionalizam. Nažalost Srbija je uporna u svojim aktivnostima da konstantno drži tenzije i nestabilnost u regionu čekajući pogodan trenutak za realizaciju svojih planova. Ona iskazuje lažne namjere i ponude za pomirenje kroz floskule „pružene ruke za pomirenje“.
Da li je realno očekivati od Aleksandra Vučića koji je za vrijeme agresija na Bosnu i Hercegovinu bio veoma aktivan i predan u tim aktivnostima oko Sarajeva i na Palama da evoluira u mirotvorca, odnosno u osobu koja promovira pomirenje, suživot i saradnju među narodima i državama i sveukupni napredak i razvoj demokratije u 21. vijeku.
Kako to objasniti za osobu koja je u vrijeme brutalne agresije izgovorila poznatu rečenicu:“ Mi ćemo za jednog Srbina ubiti stotinu muslimana“. Kako razumijeti njegova objašnjenja da se u Srebrenici dogodio „strašan zločin“ „užasan zločin“ „težak zločin“ jer ne može da prizna i izgovori da se u Srebrenici dogodio genocid jer to je istina i to je nešto što su što je dokazano a to se u savremenom društvu zove legalizam i o tome nema rasprave.
Aleksandar Vučić svakako zna da je Ženevskom konvencijom iz 1948. godine pravno uređen pojam zločina genocida kojom je propisano sprečavanje i kažnjavanje tog najtežeg krivičnog djela.
Aleksandar Vučić kako kaže za sebe da je bio najbolji student prava, to bi trebao znati. Za da se to prizna i izgovori mora se biti „Vili Brant“, da li srpskom narodu prije svega zbog samog sebe, treba da doživi moralnu i ljudsku katarzu. Svakako da Aleksandar Vučić to nije jer je on doživio samo pragmatičnu političku evoluciju jer se od prvog Šešeljevog saradnika odnosno radikalnog nacional-šoviniste ne može pretvoriti u istinskog demokratu odnosno političara 21. vijeka.
Sigurno se može zaključiti da Aleksandar Vučić niti može biti niti je „Vili Brant“.
Njemačka država je pokazala svojim primjerom da su kroz historiju moguće greške kakve je Njemačka napravila u Drugom svjetskom ratu, ali postoji pokajanje, izvinjenje i sl. što je veliki Vili Brant svojim gestom klanjanje pred žrtvama holokausta u Aušvicu pokazao i zadivio cijeli svijet. Tim gestom moderna Njemačka je iskazala poštovanje za žrtve i odredili svoj daljnji put da se to nikada više ne ponovi. Zato je Njemačka i danas velika i poštovana država u svijetu koja je pokazala kako se uči lekcija iz historije.
Sarajevo, 12. februar 2022. godine Kongres Bošnjaka svijeta
Autor: Enver Čekić
