Danas, 6. Septembar se obilježava kao Dan stradanja vojnika regruta u JNA.
Prvi ubijeni regrut u JNA bio je dvadesetogodišnji Elvir Gaštan iz Mostara. Njegovi roditelji su prvi posumnjali da je u pitanju ubistvo. To je potvrđeno kasnije svjedočenjem njegovih prijatelja vojnika.
Stradanje mladića uglavnom Bošnjaka ali i ostalih nesrba u JNA je bilo stravično te 1991. godine. Veliko istraživanje tog mračnog perioda napravio je poznati publicist Nihad Halilbegović i objavio u knjizi “Mama, moram im glavu dati”. Ubijeno je 67, a kao nestali se vode 44 mladića. Njihovi roditelji nikada nisu našli ostatke svoje djece, što je posebna tragedija.
Mevludin Kulić, vojnik bivše JNA, odbio je strijeljati zarobljenike u Osijeku. Nakon toga je brutalno ubijen 3. septembra 1991. Dok je spavao ubio ga je pukovnik Boro Ivanović. Svojim časnim činom Mevludin je postao najpoznatija žrtva među brojnim ubijenim bošnjačkim regrutima u JNA.
Vijest da je Kulić poginuo roditeljima su prenijela dva visoka oficira JNA. Jedan je bio Muharem Nadžak, a drugi izvjesni Abdulah. Tvrdili da su Mevludina ranile “zenge” u vrat i da je od toga preminuo. Ispostavit će se da su kao Bošnjaci drilovani da lažu za svoje JNA šefove. Kasnije će završiti na ovoj strani u Armiji RBiH.
Tijela vojnika Mevludina Kulića i Jusufa Delića dopremljena su u Sarajevo u limenim sanducima. Nakon pregleda sudskih vještaka potvrđeno je da su ubijeni hicima iz blizine. Rupa od metka na glavi Mevludina bila je na potiljku a izlazna rana na nosu. Jednako tako, pucnjem u glavu ubijen je i Jusuf.
Mevludin Kulić rođen je 1971. u Olovu, a živio je u Vogošći, s roditeljima. U martu 1991. otišao je na služenje vojnog roka u Petrovac na Mlavi, a potom je nakon četiri mjeseca dobio prekomandu u kasarnu “Milan Stanivuković u Osijeku”.
Ostala trojica regruta, čija se imena ne znaju, osim da je jedan bio Mađar, odbili su strijeljati ljude, izišli iz stroja i stali uz Mevludina.
Prema iskazu svjedoka, Mevludina i ostalu trojicu vojnika je ubio pukovnik Boro Ivanović, zapovjednik osječke kasarne, kasnije promoviran u generalski čin.
“Majko, mi smo četnička vojska i to me boli. Ovdje dolaze četnici i rezervisti i nas guraju u prve redove. Mi im kažemo, nije nam naredio kapetan, a onda nam psuju majku i prijete da će nas zaklati”, ispričao je Mevludin svojoj majci tokom posjete.
Majka Izeta sjeća se posljednjeg telefonskog razgovora sa sinom, samo dan prije pogibije. Sav usplahiren, gotovo plačući, sjeća se njegova majka, govorio je:
“Mama, zašto da poginem, zašto da glavu izgubim. Moram im glavu dati. Mama, čuvaj ostalu djecu. Mama, moram im glavu dati i gotovo. Kad sam se s njim čula u ponedjeljak, znala sam da ga više neću vidjeti. Cijeli dan sam plačući radila u firmi. Noć prije nego što sam saznala, sanjala sam kako sam ga zagrlila kao pri posljednjem susretu i čula glas: “Nemoj Izeta, Mevko je mrtav”, priča majka Izeta koja je u srijedu, 4. rujna 1991., na vijestima čula za pogibiju četvorice vojnika u Osijeku.
Nikakve obavijesti o smrti ili obdukciji Mevludina Kulića roditelji nisu dobili. Jedini propratni dokument bila je osmrtnica koja je došla iz Beograda. Na osmrtnicama je bio pečat Republike Srbije sa četiri C, a kao mjesto smrti je naveden Beograd, Savski venac.
Vršena su masovna hapšenja mladih ljudi. Tako je u Pljevljima uhapšeno i bačeno u zatvor u Podgorici 28 Bošnjaka, jer su odbili da idu na Dubrovačko ratište. U Tutinu i Sjenici je uhapšen 21 Bošnjak jer su odbili da idu na Dubrovnik. Prevoznici Bošnjaci, koji su se našli na putevima u Srbiji, hapšeni su i pokušavalo ih se poslati na Dubrovnik, ali su oni radije birali zatvor. Mnogi su u zatvoru teško premlaćivani.
Ubijene vojnike komanda JNA je u Bosnu i Hercegovinu slala u limenim sanducima uz propratno pismo u kojem je stajalo da su ubijani od hrvatskih vojnika i policajaca i da se sanduci ne smiju otvarati. Kada su roditelji otvarali limene sanduke, zbog gasuljenja, tada bi se utvrdilo da su momci ubijani, uglavnom iz pištolja u potiljak, i da je laž ono što su oficiri bivše JNA govoril i pisali u obavijestima.
Bijes je rastao u ljudima. Tog septembra 1991. hiljade ljudi je došlo na Sarajevski aerodrome da dočeka mrtvački sanduk Mevludina Kulića. I na dženazi će biti nekoliko hiljada ljudi, koji su postajali svjesni o kakvoj zločinačkoj armiji je riječ.
Mladići su ubijani uglavnom iz blizine metkom u glavu. Ubijeni su na spavanju, ubijani su u krugu kasarne. Ubijali su ih srpski vojnici, kao u slučaju ubistva Edina Suljića iz Gračanice, kojeg je nasred kasarne u Prizrenu, bez ikakvog jasnog razloga, ubio vojnik Srbin. Samo je prišao i bez riječi pucao.
Vojnik Majstorović Nedžad iz Bihaća otišao je da služi vojni rok u Bitolju. Ubrzo je u limenom sanduku vraćen kući. U propratnom dokumentu je pisalo da je “poginuo od granate pri povratku sa borbenog zadatka u blizini Karlovca.” U drugom dokumentu je stajalo da je “pao hrabro i odlučno braneći položaj i svoje drugove u prvim borbenim redovima, odupirući se ustaškim zločincima, ispunjenim mržnjom i bezumljem.”
Kad su roditelji i braća otvorili limeni sanduk utvrdili su da je Nedžad ubijen ne granatom, nego metkom koji je prošao kroz sredinu grudnog koša.
Mujo Elesković iz Turtina je ubijen u Dvoru na Uni. Vojne vlasti su obavijestile roditelje da je stradao nesretnim slučajem. Ali prilikom gasuljenja utvrđeno je da je pogođen metkom u čelo iz nesposredne blizine.
Jedno od svjedočenja o ubistvima regruta Nihadu Halilbegoviću je dao doktor i humanista iz Splita Sadik Rakanović, inače predsjednik SDA, Merhameta i kriznog štaba za pomoć Bosni u vrijeme ratnih devedesetih. On je već 1991. govorio otvoreno o nekim činjenicama kojima je svjedočio.
“Radeći u Bolnici Hrvatske ratne mornarice kao specijalista patološke anatomije, prilikom obdukcija leševa mladih boraca shvatio sam jednu strašnu stvar. Vidio sam da muslimanski momci ginu i na jednoj i na drugoj strani – kao pripadnici tadašnje JNA i kao borci za slobodu Hrvatske. Shvatio sam da će Muslimani, moj narod, u budućem ratu izvući najdeblji kraj. Od tada me nosi samo jedna misao i samo jedna želja, da pomognem svom narodu…”
Vojnik Hodžić Nermin je poginio kod Trebinja. Njegova majka je svjedočila: “Moj sin poginuo je 1. oktobra 1991. Prema tvrdnjama očevidaca, granata je pogodila direktno kamion u kojem je bilo 12 vojnika. Dvojica vojnika srpske nacionalnosti su se spasila (?), a drugi su poginuli, među njima i moj sin Nermin. Interesantno je da su svi nastradali bili bošnjačke i albanske nacionalnosti. Ne mogu a da ne posumnjam da su namjerno ubijeni, odnosno da je ovaj zločin insceniran od strane JNA.”
Bošnjaci, roditelji su u ovim svjedočenjima uglavnom navodili kako su svoju djecu slali u JNA sa pjesmom i slavljem tog čina, a JNA im je djecu vraćala u limenim sanducima.
Riječi Mevludinove “moram im glavu dati”, djeluju kao potpuna i užasavajuća nemoć te mladosti. Kao da je u pitanju kakav barbarski ritual žrtvovanja ljudskog bića.
Barbari imaju svoj red. Nedugo poslije smo svjedočili teškom razaranju gradova i ubijanju ljudi kao zvijeri u lovu. Danas je 6. septembar, dan regrutovane pa ubijene djece od zločinačke JNA.
