Nakon što je kardinala Vinka Puljića umirovio Papa Franjo, na čelo Vrhbosanske nadbiskupije je došao nadbiskup Tomo Vukšić.
Ivan Pavao II je 7.12.1990. imwenovao Puljića za nadbiskupa Vrhbosanske nadbiskupije. Prve godine Puljićeve biskupske službe obilježio je rat u Bosni i Hercegovini. Zbog ustrajnog nastojanja za prekid sukoba, za međusobno pomirenje i poziva na dijalog, papa Ivan Pavao II ga je 1994. imenovao kardinalom Svete Rimske Crkve čime je postao prvi kardinal u historiji Bosne i Hercegovine.
To je bilo zvanično iskazivanje odnosa Vatikana prema državi BiH. Stav Vatikana bio je sasvim jasan. Bosnu se ne smije dijeliti. Tu je poruku od svetog oca uoči rata prenio nuncij Gabrijel Montalvo.
Prve biskupske godine Vinka Puljića, dakle, protekle su u nimalo jednostavnoj atmosferi ratnih užasa i tragedije katolika Hrvata u koju ih je dovela između ostalog politika HDZ-a. Sve je to trebalo istrpjeti i dočekati mir iza kojeg će uvijek stajati ostaci ratnih užasa i nepravde.
Prije nešto više od godinu pojavila se vrlo važna dokumentarna knjiga “Franjo Kuharić – Kardinal i vlast”. Riječ je o biografiji temeljenoj na kaptolskim dokumentima, dosjeima UDBe i kardinalovim vlastitim zapisima u privatnom dnevniku. Te je činjenice sabrao i obradio ugledni publicist Miroslav Akmadža iz Hrvatskog instituta za povijest.
Radi se o riznici u kojoj su istine o brojnim katoličkim svećenicima i aktivistima koji su tokom rata nesebično stajali uz BiH, često angažirani javno, a često i pokušavajući stvari popraviti u komunikacijama sa političkim moćnicima. To javnost u BiH do sada nije znala. Prema ovoj knjizi dokumenata desetine ovdje znanih i neznanih ljudi iz Katoličke crkve radilo je za očuvanje cjelovitosti BiH. Predvodnici toga bili su kardinali, izuzetni čovjek Franjo Kuharić i nadbiskup Vrhbosanski i prvi bosanski kardinal Vinko Puljić.
Nakon priznanja BiH i Hrvatske, 6. na 7. april 1992. od Evropske unije i SAD, Kuharić je sretan zbog tih priznanja nazvao Puljića i zamolio ga da javno pozove na mir. Puljić mu je odgovorio da je ”pozvao episkopa Kačavendu da daju zajednički poziv za mir, ali je ovaj to odbio”.
Knjiga je puna dokumenata, dokaza borbe i surotstavljanja dogovorima Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH, prije svih kardinala Kuharića, a onda i brojnih drugih katioličkih svećenika.
Na kraju je ta politika dovela do stvaranja države Hrvatske, ali i do tragedije bosanskih Hrvata koji su stoljećima bili snažno vezivno tkivo BiH. Ostale su ratne rane kao nova realost, pa isti oni koji snose krivicu za rat i danas te rane koriste za svoje političke ciljeve.
Najvažniji dio dokumenata govori o ratu u BiH. U dnevniku kardinala Kuharića često su postojale dileme o onome što se događa u BiH između Hrvata i Bošnjaka Muslimana.
“Nije mu se bilo lako o svemu javno izjasniti jer je dobijao proturječmne informacije od biskupa iz BiH. Naime, nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić je za sve krivio hercegovačku politiku, a mostarski biskup Ratko Perić je to odlučno odbijao”.
U tim dokumentima stoji da je u samo predvečerje rata “20. 2. 1992. Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić posjetio kardinala Kuharića i požalio mu se na politiku HDZ-a u BiH, diktiranu iz Zagreba. Nije mu se (Puljiću) svidjela smjena predsjendika HDZ-a BiH Stjepana Kljuića i imenovanje novog predsjednika Mate Bobana. Budući da je Puljić sutradan trebao ići na razgovor sa predsjendikom Tuđmanom, Kuharić mu je kazao neka mu prenese poruku kako je politika kantonizacije protiv neovisnosti BiH i interesa Hrvatske, jer bi onda i ona mogal biti kantonizirana. Sutradan ga je nadbiskup Puljić izvijestio kako nije zadovoljan razgovorom s Tuđmanom…”
Da je tu itekako bilo razmimoilaženja nadbiskupa Puljića sa politikom službenog Zagreba vidljivo je iz Stenograma koje je Tuđman snimao tokom svih razgovora. Smatrao je samouvjereno da pravi historiju isebe kao oca nacije, a ispostavilo se da je nešto kasnije dao materijal Međunarodnom sudu u Hagu da ga posthumno osudi za UZP.
Stenogrami većim dijelom pokazuju borbu između HDZ-ovog vrha u RH i BiH i brojne ljude koji hrabro daju gotovo uzaludan otpor toj politici. Na sastanku Franje Tuđmana sa delegacijom HDZ-a BiH 27. 12.1991. godine, na tapetu su brojni Hrvati. Napada se Stjepana Kljuića, fra Luku Markešića, Branka Mikulića, Ivu Komšića, Hrvoja Ištuka, koji vode probosansku politiku. Dr. Miljenko Brkić je na tim sastancima istupio protiv Bobanove politike i bio izložen Tuđmanovim prijetnjama, ali je ostao čvrst i dostojanstven do kraja.
Prema Stenogramima od 19. 9. 1993. sa sastanka Tuđmana i HDZ-a BiH, koji predvodi Boban, zbog svojeg odnosa prema ratu koji bukti između HVO-a i Armije RBiH, Tuđman omrznutim probosanskim Hrvatima, od Kljuića do Markešića dodaje i nadbiskupa Vinka Puljića, navodeći da je on “za održanje cjelovite BiH, pa je dao onu izjavu kako mu je 60 župa bilo uništeno u agresiji od Srba, a 36 u sukobima Hrvata i Muslimana”, kaže Tuđman. Posljedice se vide desetljećima kasnije. Danas na području RS-u živi tek manje od 10 hiljada Hrvata od predratnih 140 hiljada.
Prema Stenogramima, održan je sljedeći skup sa istim učesnicima 28. 11. 1993. kada Tuđman opet nabraja krivce za napade na Bobana i njegovu pogubnu politiku: “…Nisu to samo Muslimani, to su i ti naši Hrvati, Stjepan Kljuić, biskup Vinko Puljić i fra Petar Anđelović, koji su tome jako pridonijeli da je Boban taj koji je vodio politiku razbijanja Bosne”, optuživao je Tuđman.
Katolička crkva je apsolutnom većinom bila za zajednički život i mir između Hrvata i Bošnjaka, uz rijetke izuzetke. Brojni svećenici i fratri bili su daleko najgorljiviji u potrazi za mirom i očuvanjem cjelovite Bosnei Hercegovine, posebno fra Luka Markešić, fra Petar Anđelović, fra Tomislav Duka, kao jedini vjerski službenik u Saboru RH. Duka se otvoreno protivio Tuđmanovoj politici sukoba s Bosanskim Muslimanima. Tražio je “obnovu saradnje, ukidanje Herceg-Bosne na putu ujedinjenja BiH. Niko nema pravo djeliti BiH… Bosna i Hercegovina je nedjeljiva, jer je hiljadugodišnja zajednica njenih naroda”…
Iako je javno napadan na Hrvatskoj televiziji, opet se jednakom žestinom obraćao na okruglim stolovima i pored negodovanja publike govorio o cjelovitosti hiljadugodišnje Bosne i Hercegovine.
Kardinal Franjo Kuharić je “za sukobe u BiH indirektno optuživao lokalne hrtvatske vlasti, jer je govorio o ratnim zločinima HVO-a nad Muslimanima”, zabilježio je njegovu izjavu američki novinar i publicist Norman Cigar u svojoj knjizi: “Genocid u Bosni – poliitka etničkog čišćenja”
Nakon što je kardinal Kuharić javno osudio politiku Mate Bobana , ovaj mu je drsko odovorio pismom. Prisjetimo se kada se 19. maja 1993. Alija Izetbegović susreo sa kardinalom Kuharićem i zamolio ga da utiče na prekid neprijateljstava između Armije RBiH i HVO-a. Kardinal je odmah uputio apel i pozvao na mir između Bošnjaka i Hrvata.
U pismu objavljenom 7. maja u Slobodnoj Dalmaciji Mate Boban je kardinalu odgovorio: „Ima li Bosne, mudruju samo oni fratri i svećenici koji po zagrebačkim salonima dokoličare i sastaju se sa predsjednikom svoje države (Alijom Izetbegovićem). Pitajte svećenike i fratre u Bosni ima li Bosne. Ima je ima, ondje gdje je Hrvat za nju prolio svoju krv, posijao svoje kosti. Pa jednom bi vam svima trebalo biti jasno ono što i slijepac vidi: Bosne ima ondje gdje ju je HVO odbranio…“
To je časnom kardinalu prigovarao Mate Boban, onaj koji je stalno bio u dogovorima sa zločincem Karadžićem, radeći otvoreno protiv BiH i na izazivanju sukoba sa Bosanskim Muslimanima.
“I sarajevski nadbiskup Vinko Puljić odolio je pritiscima rukovodstva HVO-a da pređe na teritoriju pod kontrolom HVO-a, što je trebao da bude znak protesta protiv bosanskih muslimana. On je, naprotiv, izabrao da ostane u Sarajevu I time dao podršku u saradnji među zajednicama”, piše Norman Cigar.
Rijetki se danas sjećaju tih zahtjeva HVO-a da se izmjesti sjedište Vrhbosanske nadbiskupije. Tada to, u ludim ratnim vremenima, nije izgledalo nimalo jednostavno.
“U august 1993. godine, Vinko Puljić je prisustvovao zvaničnoj (prolongiranoj) Vladinoj proslavi dana nezavisnosti u Sarajevu, umjesto paralelnoj ceremoniji koju je organizirao HVO, u povodu proglašenja nezavisnosti samoproklamovane Herceg -Bosne u Grudama, na koju je bio pozvan”, piše Cigar.
Danas kada se ljudi iz vjere generalno optužuju za izazivanje mržnje, donedavno nepoznata dokumenta govore da oni baš i nisu imali ozbiljan uticaj na politiku i političke lidere. Primjer su i ovi detalji iz djelovanja prvog kardinala Bosne i Hercegovine.
Za svoj rad i neumorno zalaganje za jednakopravnost svih naroda, za zaustavljanje rata na ovim prostorima te za izgradnju pravednog društva primio je više priznanja. Napadali su gas a svih strana, često i “njegovi”. A jasno je da je njegov cilj bio zaštititi katoličke vjernike.
Danas se sa ovim brojnim činjenicama može reći da je mirovinu otišao čovjek koji je koračao po ivici i morao proći između sto vatri.
Govor za dan žrtava grada Sarajeva
Povodom Dana sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u ratu od 1992. do 1995. godine i 28. godišnjice stradanja 68 građana na pijaci Markale, 5. februara 2022.je u Narodnom pozorištu Sarajevo održana komemorativna sjednica.
Govorio je i kardinal Vinko Puljić: Sjećanjem na one kojima je nasilno oduzet život, ranjene, gajimo kulturu života, istovremeno se suprotstavljajući onima koji su agresorskim silama širili “kulturu smrti”.
– Rado sam prihvatio ovaj poziv, jer u sebi osjećam ljudski i vjernički dug prema svima koji su stradali u nemilom ratu. Bio sam svjedok brojnih događaja i nosim sve to u svom srcu – rekao je Puljić.
Prisjećajući se momenata iz perioda opsade grada Sarajeva, Puljić ističe kako je upamtio događaj kada jedno malo dijete ranjeno na Dobrinji, a otac ga donio bolnicu, dijete je umrlo.
– Otac s boli u srcu izriče dostojanstvenu riječ, ne proklinje, i kaže: “Stići će ga suza moga djeteta”. Duboko mi se usjekla ta riječ oca koji je mrtvo dijete držao u rukama – kazao je Puljić.
Prisjetio se i momenta kada je čovjek u jednom od sarajevskih masakara podigao dijete koje je u izgubilo nogu. Puljić je kazao kako noćima nije spavao nakon što je čuo to dijete kako izgovara: “Čiko, zaboravio si moju nogu”.
Ispričao je kako je tokom opsade u jednom momentu osjetio opasnost da će, kako je rekao, “psihički puknuti”, pa je zamolio da ga odvedu u bolnicu.
– Došao sam u bolnicu, svi su sjedili na hodniku, jer nisu smjeli biti u sobama radi granatiranja. Došao sam do jednog bolesnika kome je granata odnijela pola glave. Upitao sam ga: ‘Ljudino, kako si’. On mi je odgovorio: “Evo dobro, još sam živ”. Ja sam se tada stresao, to me izliječilo. Vratio sam se kući zahvaljujući Bogu, ti si čitav, još možeš hodati, možeš misliti, nemaš razloga kukati. Zato sam ponovo stekao snagu da se nosim sa izazovima života – rekao je kardinal Puljić.
