Vjerovatno je bosanska poslovica: „Ako sto puta valjaš, a jednom ne valjaš – ne valjaš nikako“. Prisjetimo se detalja iz života člana Predsjedinštva Bosne i Hercegovine Stjepana Kljuića. Ako je iko pretrpio od HDZ-a, stranke kojoj je bio lider, onda je to on. Pretrpio je svašta i od bošnjačkog političkog vrha, koji je tradicionalno obuzet uglavnom vlastitim interesima.
Nekada ugledan novinar, autor je knjige o čuvenom Hasetu „Ferhatović, majstor driblinga“.
Pred prve demokratske izbore ušao je u političke vode i ubrzo došao do lidera nove nacionalne stranke Hrvata HDZ-a BiH. Zahvaljujući ponajviše Kljuiću, čuveni publicista Brendan Simms je zabilježio da je „1991. jačala integralistička i multietnička frakcija unutar HDZ-a, političkog pokreta bosanskih Hrvata pod vođstvom Stjepana Kljuića.“ Zbog tih svojih probosanskih stavova bit će sve više u nemilosti vlasti u Zagrebu.
U Stenogramima sastanaka Franje Tuđmana sa bh. Hrvatima vidi se kako raste strašni pritisak na Stjepana Kljuića. Stenogrami su, inače, bili krunski dokaz pred Tribunalom u Hagu o namjerama Tuđmana da podijeli BiH u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem. Rađeno je to u krvi i zločinu, pa su i jedan i drugi završili pred ovim međunarodnim sudom, kao i njihovi bliski vojni i politički saradnici.
Jedan je opozicioni političar u Hrvatskoj objašnjavao Kljuićevu tvrdokornu probosanku poziciju: „Tuđman je svojim potčinjenim, od političara, oficira do novinara, kupovao vile i stanove i bogato ih nagrađivao. Da se Kljuić tada povukao, što mu je nuđeno, dobio bi svoje kvadrate negdje na moru i uživao. Ne, on se izložio jer je iskreno i po srcu bio Sarajlija i Bosanac.“
Valja podsjetiti na njegovo svjedočenje o skupu HDZ-a Hrvatske i HDZ BiH, održanom 13. juna 1991. u Zagrebu , gdje je prvi i jedini put prisustvovao kao lider stranke.
„Govorilo se o podjeli Bosne i Hercegovine i ja sam se tada suprotstavio takvim namjerama. Sjećam se da je Vice Vukojević zagovarao podjelu a da sam se ja žestoko usprotivio…. Vukojević je bio za podjelu BiH između Hrvatske i SR Jugoslavije. I bio je za podjelu BiH rijekom Neretvom. Hrvatska će biti desna obala rijeke, zagovarao je Vukojević. I gradovi Konjic i Jabrlanica, osim Stoca. Reagirao sam i rekao da kako su Bošnjaci Muslimani tamo većina. Malo je poznato da je tada većina prisutnih čelnika HDZ-a stala uz mene i pobunuila se protiv podjele Bosne i Hercegovine. Jedan od prvih uz mene je stao Martin Udovičić iz Travnika“, sjećao se Kljuić.
„Na tom sastanku pojedinci davali izjave kao na pijaci. Jedan je govorio: ‘Dodaj ove dvije opštine Konjic i Jablanicu ovamo meni’. Opet sam rekao: ‘To je nemoguće, tu je pobijelila SDA i imaju 70 posto populacije. ‘Ali te mi opštine trebaju radi komunikacije’, dobio sam odgovor.“
Više ga nikada nisu zvali na te česte skupove Tuđmana i HDZ-a BiH.
Na sastanku sa liderima HDZ BiH u Banskim dvorima, 17. septembra 1991. Tuđman se požalio da mu je Kljujć rekao da je „što se njega tiče on, predsjednik Hrvatske, a za Bosnu i Hercegovinu samo strani državljanin“. Bila je to smrtna uvreda za diktatora. „Zasmislite šta je Stjepanu Kljuiću palo napamet“, žalio se Tuđman.
Prema Stenogramima koji su izuzetno svjedočanstvo, kada Kljuića na skupovima u Banskim dvorima nije bilo, Tuđman ga je uporno vrijeđao: „Ne smijemo dopustiti da se opet neko izgubi pod fesom, kao što se izgubio Kljuić ili kao što je fra (Luka) Markešić.“
Nakon otkrića logora HVO-a, koji su šokirali svijet, u ljeto 1993., a onda i nakon rušenja Starog mosta, Boban je 28. 11. 1993. stigao na sastanak sa Tuđmanom i već znao da ga čeka smjena: „Oni su protiv mene, jer su protiv vas“, kaže, a Tuđman mu odgovara i iznova spominje nepodobne Hrvate, tačnije one odane Bosni: „Nisu samo Muslimani, tu su i naši Hrvati, onaj Kljuić, biskup Puljić, Anđelović…“ Tuđmanu je Kljuić bio dežurni krivac, jer radi po svome i za nezavisnu BiH.
Dario Kordić, osuđeni ratni zločinac, politički lider HVO-a postao je drugi Karadžić kada je izjavio: „Muslimana bi moglo nestati sa ovih prostora ako se ne spametuju“. Nešto kasnije na suđenju u Hagu, Kljuić je u julu i oktobru 1999. svjedočio u procesu Kordiću i tada se otkrilo kako jedna nezrela, proizvoljna a radikalna osoba može čitavu regiju zapaliti i ugurati u najgore zločine.
Na skupovima sa Tuđmanom desetinu puta je protiv Kljuića govorio Ignac Koštroman, koji je politički bio uz zločinca Kordića: „I htio bih još da naglasim da Stjepan Kljuić i njegovi najbliži saradnjici neprestano sarađuju sa Brankom Mikulićem, Ivom Komšićem, Hrvojem Ištukom…“
Opet na sastanku sa bh. Hrvatima 27.12. 1991. Tuđman kaže da mu je „jasno da Kljuić i grupa oko njega i Markešića žele očuvanje BiH.“
Imao je Stjepan Kljuić tu sarajevsku drskost i ponos. Kad ga je Tuđman jednom prilikom obavijestio da se čuje sa Radovanom Karadžićem, predsjednikom SDS-a, uletio je u prvi klinč sa Beogradu poslušnim SDS-om.
„Nazvao sam Karadžića a on mi je rekao da očekuje moj poziv“, sjećao se. Bilo je to vrijeme sukoba u SAO Krajinama.
Ubrzo su dogovorili i sastanak na kojem je Kljuić zatražio od SDS-ovih vođa da priznaju Hrvatsku u avnojevskim granicama. Opisao je to uz smijeh: „Poskočili su kao oprženi iz svojih stolica“.
Marta 24. 1991. održana je konvencija HDZ-a BiH u Mostaru. Od 290 delegata Kljuić je dobio čak 235 glasova. Ali, onda su krenuli radikali HDZ-a u svoje velikodržavne ciljeve predvođeni Matom Bobanom.
Tuđman je bio apsolutni diktator. Ovdašnji posjetioci iz vlasti BiH su šokirani tome svjedočili. Premijer i ministri u Vladi Hrvatske morali su stati mirno, pazeći da vrhovi njihovih cipela budu uz ivicu tepiha pred Tuđmanovim kabinetom, a onda bi on izašao, šetao pored, držao govor i, nakon svega im dao voljno.
„Kljuić je smetao Tuđmanu i njegovim ljudima. Bio je previše ponosan i jedini je hrvatski dužnosnik iz BiH koji je razgovarao ravnopravno sa zagrebačkim vrhom“, zabilježio je jedan zagrebački novinar.
Jednako se tokom jednom sastanka sukobio sa Tuđmanom: „Da vam odmah kažem ja sam za cjelovitu Bosni i Hercegovinu i samo o tom konceptu možemo razgovarati“, rekao mu je u lice.
„U samo predvečerje agresije na BiH vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, posjetio je kardinala Kuharića 20. februara 1992. i požalio se na politku HDZ-a u BiH diktiranu iz Zagreba. Nadbiskupu Puljiću nije bila po volji smjena predsjednika HDZ-a BiH Stjepana Kljuića i imenovanje novog predsjednika Mate Bobana“ (objavljeno u knjizi kaptolskih dokumenata „Kardinal i vlast“, autora Miroslava Akmadže). Mnoge Hrvate u Bosnu plašila je smjena Stjepana Kljuća sa čela HDZ-a. A posebno brutalan način na koji je izvedena.
Veliku je ulogu Kljuić odigrao uoči referenduma za nezavisnu BiH. To je posebna priča. Bobanova struja u HDZ-u je htjela po svaku cijenu redefinirati referendumsko pitanje. U tzv. Livanjskom pitanju bilo je traženo da referendumsko pitanje bude BiH kao trodjelna republika. Suprotstavio se svim svojim bićem i onda su neprijatelji predvođeni Bobanom krenuli frontalno u njegovu smjenu.
Za mjesto konačnog obračuna vrha HDZ-a sa Kljićem je određen Široki Brijeg. Tu će se 2. februara 1992. održati sastanak gdje će biti režirana njegova smjena.
Nakon što se sa skupom ušlo u duboku noć, ljudi su morali svojim kućama, jer su na putevima su bile brojne barikade sa naoružanim ljudima. Oni su odlazili a u salu su ulazili nepoznati ljudi i sjedali na prazna mjesta. Kljuiću je bilo loše, pa je poručio: „Ja idem a vi nastavite raditi za interese SDS-a Karadžića i JNA. Kljuić neće ostati u velikoj Srbiji“.
Pred Sarajevom mu je stanje postalo kritično i odvežen je pravo u Klinički centar. Tamo se ispostavilo da je u pitanju teško trovanje organizma, pa su mu, da ga spase, ljekari morali mijenjati krv. Jedan od ljekara tada je objasnio novinaru „Slobodne Bosne“ da će, ako preživi, Kljuić imati trajne posljedice po svoje zdravlje. Nakon nekoliko dana, tako teško bolestan izašao je i nastavio raditi za refrendum o nezavisnoj BiH.
Stjepan Kljujić je u julu 2003. godine bio svjedok tužbe na suđenju Slobodanu Miloševiću. Pojavljujući se na klupi za svjedoke, ustvrdio je da su mu od strane optuženog Miloševića “kao poklon” nuđeni dijelovi Bosne i Hercegovine. Prisjećao se 22. januara 1992. godine i beogradskog susreta najviših delegacija Srbije i Bosne i Hercegovine, tokom kojeg ga je Slobodan Milošević odveo ustranu i ponudio da se dio zapadne Hercegovine pripoji Hrvatskoj.
Pred haškim sucima je Kljuić je ustvrdio da je Miloševićev potez bio “trik srpske strane kako bi se manjem dijelu Hrvata u BiH dalo priključenje i minorni teritorij. Po mišljenju Stjepana Kljujuća, takav “trik” i danas ima teške posljedice zbog uvjerenja dijela hrvatskog naroda u takvo rješenje.”
Kluić je u Hagu svjedočio da mu se Franjo Tuđman, tek što se sa Miloševićem susreo u Karađorđevu, pohvalio da je od Miloševića “dobio Cazinsku krajinu”. “Ja sam mu odgovorio: gospodine predsjedniče, to bi bilo isto kao da ja Vama poklonim Sardiniju i Siciliju jer to nije ni vaš, ni Miloševićev teritorij”, prisjetio se.
Po treći put pred Tribunalom je svjedočio protiv Momčila Krajišnika.
Vrlo hrabro, javno je svjedočio i u slučaju “Prlić i ostali”. Gnjev koji je dolazio iz Hrvatske i od njegovih sunarodnjaka se teško može zamisliti i izmjeriti.
Niko ko to nije doživio ne zna šta znači biti svjedok pred jednim međunarodnim sudom i kakva je to trauma.
Odmah nakon agresije na BiH, ostajao je bez posla, prečesto odbačen i zaboravljen od vlasti koja je uglavnom sebično gledala na svoje interese.
Stjepan Kljuić je bio čovjek koji je „gorio“ za Bosnu i ostavio golem trag na sudbinu ove zemlje.
Oni koji su prošlih dana vodili pravu harangu protiv Kljuića, nemaju pojma kolika je bio žrtva i šta je dao za svoju Bosnu. Neko će to ipak pamtiti.
