Na današnji dan 18. januara 1977. u avionskoj nesreći u blizini Sarajeva, poginuo je Džemal Bijedić. Sa njim je stradala i njegova supruga Razija. Rođen je u Mostaru 12. aprila 1917. Godine.
Kao gimnazijalac bio je u komunističkom pokretu. Četri puta je robijao. Kao Titov partizan prošao je pakao Sutjeske i do kraja rata bio u NOB-u. Nakon rata bio je predsjednik Republike BiH, zatim premijer Jugoslavije punih šest godina 1971. do 1977. godine.
Bio je organizator nove bosanske privredne reforme i infrastrukture, posebno izgradnje moderne putne mreže, regionalnih vodovoda, gradskih kanalizacija i telekomunikacija, te osamdesetih godina djelimično ostvarenog kulturnog projekta “hiljadu škola”. Za razliku od ovih današnjih lidera koji ne mogu doći ni do trećeg sekretara kabineta, Džemal Bijedić se susretao sa svim važnijim svjetskim državnicima tog vremena od Mao Ce Tunga (Mao Zedong), preko Džeralda Forda (Gerald Ford) do Leonida Brežnjeva. Bio je uvijek uz Josipa Broza Tita, predviđen kao njegov mogući nasljednik, što je otvorilo sumnje u pozadinu avionske nesreće.
Bosna i Hercegovina je imala dva predsjednika Vlade bivše Jugoslavije: Džemala Bijedića i Branka Mikulića. Od ukupno deset premijera Jugoslavije, mnogi će se složiti da su upravo Mikulić i Bijedić bili najuspješniji. Uspješnije nego iko, ta je stara garda snažno uzdizala ekonomski i politički Bosnu i Hercegovinu.
Igra historijskih sudbina ne prestaje u BiH. Baš na Džemin rođendan, 1994. umro je Branko Mikulić, predsjednik Izvršnog vijeća SR BiH i osmi po redu predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije od 1986. do 1989. godine. Dr. Miro Lasić, koji je dugogodišnji saradnik Branka Mikulića je rekao: „Poslije Olimpijade je Branko, u proljeće 1984., glatko izabran u Predsjedništvo SFRJ ispred Bosne i Hercegovine… Branko Mikulić je bio biološki i ontološki oličenje Bosanca i Hercegovca, i Jugoslavena, da ne zaboravimo važni jugoslavenski kontekst. Zapravo, on je u sebi izmirio i svoje hrvatsko podrijetlo i djedovinu u Hercegovini i očevinu u Bosni. K tomu je kao dijete-partizan i sin vijećnika AVNOJ-a bio i uvjereni privrženik „bratstva i jedinstva“, vrijednosti ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, te posebice Ustava SFRJ iz 1974. godine. Bio je i komunista, i vjerni Titov sljedbenik, inače se ne bi mogao izboriti – zajedno sa suradnicima – za jednakopravni položaj svih naroda u BiH i za jednakopravni položaj BiH u pokojnoj Jugoslaviji …Branko Mikulić je bio neupitni autoritet, neka vrsta „željeznog kancelara“ tijekom XIV. ZOI, a da nije takav bio Olimpijada bi se rasprsla od našega kroničnoga javašluka. Srećom, ona je ušla u povijest kao „najuspješnija organizirana Olimpijada u povijesti“, kako ju je ocijenio Huan Samaran (Juan Samaranch), tadašnji predsjednik MOK-a“, rekao je u jednom intervjuu dr. Lasić.
Branko je sahranjen na groblju Sv. Josipa, a ispratilo ga je 2.000 ljudi, koji su prkosili i za vrijeme sahrane granatama i snajperistima s okolnih sarajevskih brda.
Džemalova smrt je do danas ostala tajna. Istraga na mjestu nesreće je pokazivala ozbiljne razloge za sumnju u diverziju na avionu. Jedan je major JNA usred rata u Beogradu dao intervju u kojem je tvrdio da je napravio kvar na avionu i da je on „zaslužan“ za ubistvo Džemala Bijedića.
Tako su prolazili ljudi koji su čuvali i branili Bosnu i Hercegovinu. U vrijeme političkog obračuna sa trećim bosanskim musketarom Hamdijom Pozdercem, on je doživio srčani udar. Ljudi se sjećaju kako su ga nasred hodnika jednog odjela sadašnjeg KCUS-a ostavili da leži na običnim vojnim nosilima. Bio je pokriven vojnim šatorskim krilom. Ljudi su prolazili i sa zebnjom gledali. Ako bi neko i pokušao da pomogne ili se pobuni, prišli bi mu nepoznati ljudi i otjerali ga prijetnjama i psovkama.
Po načinu na koji su „opremili“ Hamdiju bilo je jasno ko su. Trebalo je poniziti ovog moćnog bosanskog lidera i to poniženje će se prenijeti na ljude koji su ga gledali takvog.
Danas je stanje nešto drugačije. Okolnosti su se i promijenile, ali zlo istog sadržajai ne prestaje raditi protiv Bosne. Na tapetu su i danas svi koji uspješno rade za Bosnu i Hercegovinu.
(Sead Omeragić)
