Trideset je godina od raspuštanja logora Manjača. Pamtimo i pamtićemo!
Konclogor Manjača formirale su vojne snage Republike Srpske. U njemu su u užasnim uslovima držale zatvorenike, najprije hrvatske civile i vojnike iz rata u Hrvatskoj, a potom bošnjačke civile, uglavnom svoje komšije Krajišnike, koje su brutalno premlaćivali, ponižavali i ubijali.
Logor je formiran na nekadašnjoj stočnoj farmi. Logoraši su spavali na betonu, a između ograda koje su okruživale logor bile su postavljene nagazne mine. Stražari su nosili uniforme JNA, dok su neki nosili četničke kape ili oznake paravojne jedinice “Beli orlovi”.
Zabilježio sam uime našeg vječnog sjećanja: “Oni su planirali Manjaču, dugo, dugo vremena, gubeći posljednju šansu da prihvate nas i Bosnu kao vječne prijatelje. Koliko samo nagomilane mržnje je trebalo da nas poput stoke stave u štale i ograde žicom, oko koje su opet postavili minska polja, da nemamo šansu pobjeći.”
Slika, svjetski prepoznatljivog ulaza, sa ćiriličnim natpisom “LOGOR” je bez dileme ukazivala na činjenicu da oni koju uđu, odmah tu, na ulazu ostave sve svoje nade u konačni ishod svog životnog puta. Manjača je, dokazano je, bila dio sistema logora koji je napravila Karadžićeva Srpska Republika.
U logore oko Prijedora bačeno je više od 30 hiljada ljudi i žena. U Manjači je bilo oko 5.000 zarobljenika, uglavnom iz Prijedora, Sanskog Mosta, Doboja i Kozarca. Broj ubijenih je nepoznat, ali Međunarodni sud pravde navodi da je u blizini logora pronađena masovna grobnica sa 540 leševa, koji su, sigurno je, logoraši brutalno likvidirani u logoru Manjača.
Prvi u krajiške logore smrti ušli su početkom augusta 1992. britanski novinari, slavni reporteri Ed Vulliamy, te Penny Marshall i Ian Williams.
Zahvaljujući njima zaustavljana su užasna ubijanja i mučenja logoraša, a čitav svijet je mogao vidjeti slike užasa. Žestoke reakcije iz svijeta prisilile su zločinačke Karadžićeve vlasti u Palama da raspuste logor, četiri mjeseca nakon otkrića.
Crveni križ je u novembru 1992. godine uspio premjestiti 755 zatvorenika u izbjeglički centar u Karlovcu, a narednog mjeseca i preostalih 2.436 logoraša, čime je logor ispražnjen i zatvoren 18. decembra 1992. No, opet je na neko vrijeme otvoren u oktobru 1995.
Zabilježio sam uime ubijenih i preživjelih ovog užasa: “Žica se ipak na kraju otvorila. Mi smo izašli iz nje, ostavili je praznu da zjapi poput otvorenih kandži ptice grabljivice iz koje se, samo koji momenat prije, izmigoljio plijen.
Oni su nas gledali kada smo odlazili. Iza nas je ostajala žica koja se je lagahno ovijala oko njih.”
“Gdje je sadašnjost talac prošlosti i ispašta za nečije davne želje i nadanja omeđene žicom oko nas krivih samo što smo se našli na putu za koji smo mislili da je zajednički, i nama i njima. I da će nas dovesti do cilja koji nikad neće pitati za prošlost, pritom zaboravljajući da je njima svaki put u budućnost teška mora, jer nisu raščistili sa prošlošću. A za prošlost uvijek neko drugi mora biti kriv”, napisao sam.
“Ja sam danas slobodan.
Žica nije prekinula moje snove.
Ona ih je čak i podstakla.
Sa Manjačom sam postao bolji i jači u spoznaji da nikad ljudski um ne može odrediti nečiji početak i kraj i da samo žica zna na koju stranu je stavila slobodu i zatočeništvo.”
Sjećamo se i pamtit ćemo zauvijek!
