Državna novinska agencija BHPRESS počela je s radom 11. aprila 1992. godine u Sarajevu. Od 6. maja 1992. počeo sam raditi u redakciji u koju je prvi glavni i odgovorni urednik Dragan Mišković iz već napuštene i granatirane zgrade Skupštine RBiH u privatnom automobilu pod kišom metaka prevezao nekoliko kompjutera 286 u redakciju u zgradi Predsjedništva RBiH.
Integracija sa legitimiranjem paradržave i gašenje državne agencije
Kako su prekinute telefonske linije, za Radio i Televiziju BiH, te Oslobođenje, vijesti smo kucali na pisaćim mašinama preko indiga, a zatim automobilom dostavljali do redakcija, dok smo neke i čitali četvorožičnom vezom uspostavljenom između zgrade Predsjedništva i zgrade RTV daktilografima, kad nije bilo moguće na drugi način prenijeti vijesti. Za strane korisnike engleski servis slali smo dvaput dnevno telefaksom sa satelitskog telefona. Tokom bjesomučnog napada na Sarajevo 28. maja 1992. uspostavili smo vezu sa zamjenikom ambasadora u Vašingtonu Ivicom Mišićem i od njega dobili broj telefona CNN-a na zapadnoj obali SAD kako bismo postali prva vanjska novinarska ekipa koja se javila direktno u program sa informacijama sa terena. Dogovorili smo da u narednim danima obavještavamo o svemu šta se događa dok ne pošalju svog reportera.
Agencija je tokom rata nastavila djelovati, a ja sam prešao u Armiju RBiH, da bih se, nakon demobilizacije u augustu 1996. Godine, vratio u BHPRESS na mjesto urednika vanjskopolitičke rubrike. Agencija je u međuvremenu tehnički opremljena, a imala je ugovore sa Reutersom, Associated France Pressom i Hinom o korištenju informacija, te je distribuirala vijesti većini bosanskohercegovačkih medija. Suočavajući se sa problemom finansiranja agencije i činjenicom da su predstavnici RS odbijali da se donese zakon o agenciji na nivou BiH i na taj način riješi piranje finansiranja, krajem 1999. godine otvoreni su razgovori o budućem statusu i funkcioniranju državne novinske agencije. Pošto nije bilo pravnih prepreka da BHPRESS nastavi djelovati kao državna novinska agencija ali bez budžetskog finansiranja na državnom nivou, u to vrijeme zalagao sam se da agencija u bilo kojoj formi nastavi djelovati do stvaranja uvjeta da to bude prava državna novinska agencija.
U međuvremenu pojavila se mogućnost integracije državne novinske agencije BHPRESS sa novinskom agencijom paradržave Herceg Bosne pod imenom Habena u federalnu novinsku agenciju. Uz problem integracije legalne i legitimne institucije države sa paradržavnom, čime bi se legitimirao propagandni subjekt paradržave, predvidio sam da će se pojaviti pitanje korištenja službenih jezika, pa sam se zalagao za upotrebu jezika kojim piše autor. Nažalost, ostali smo u manjini, a prevladalo je nastojanje da se riješi problem finansiranja plaća u odnosu na probleme zaštite državne institucije, a ja sam dobio ponudu jednog dnevnog lista i napustio agenciju prije planirane integracije u Federalnu novinsku agenciju Fena. Pitanje upotrebe jezika ispočetka će se smatrati tehničkim, da bi se uskoro, navodno iz tehničkih razloga, zbog sistema distruibucije kojeg je Habena dobila od zagrebačke Hine, sve vijesti slale u Mostar i prevodile na hrvatski jezik, a zatim distribuirale medijima. Zato se i danas može uočiti da je u federalnim elektronskim medijima, zbog lijenosti lektora i novinara, jedan jezik “ravnopravniji” od drugog. Tako je 2000. godine, bez direktnog učešća RS, jedna državna institucija prestala postojati.
Nema novca, nema interesa
Gdje god državne institucije nisu finansijski samoodržive i gdje je potrebno budžetsko finansiranje ili sufinansiranje, vlasti se prema njima ponašaju kao prema Alajbegovoj slami. Poznat je slučaj sedam institucija kulture od državnog značaja – Zemaljski muzej BiH, Historijski muzej BiH, Umjetnička galerija BiH, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Kinoteka BiH, Biblioteka za slijepa i slabovidna lica u BiH te Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH – koje nisu riješile status ni način stabilnog finansiranja.
I pored toga što je Vijeće ministara BiH usvojilo Strategiju kulturne politike i Akcioni plan za provođenje kulturne politike, 4. oktobra 2012., nakon 124 godine djelovanja, zatvoren je Zemaljski muzej i tako zatvoren je ostao dvije godine. Ni ovakav način protesta nije dao rezultat – problem finansiranja samo je odgođen djelimičnim sufinansiranjem iz budžeta Kantona Sarajevo.
Uloga ovih institucija i blago koje one čuvaju mnogo su vredniji od novca kojeg bi trebalo osigurati za njihovo godišnje funkcioniranje. Ili, ako ćemo konkretnije, godišnja sredstva jedne od ovih institucija mogu se mjeriti sa novcem koji se izdvoji za godišnju reprezentaciju u samo jednom od ministarstava.
Napad na BHRT je napad na simbol države
Kada je zemlja napadnuta ili je u pitanju državni udar ili vojni puč, prvo se osiguravaju objekti telekomunikacija, aerodromi i radiotelevizija. Tako je na početku agresije pokušana vojna okupacija RTV doma, ali je ona osujećena, pa se agresor svetio avionskim napadima na predajnike do pred sam kraj rata kad je lansirao avionsku bombu na RTV dom. Bosanskohercegovačka radiotelevizija tada je bila značajan faktor odbrane i simbol države Bosne i Hercegovine. O radiotelevizijskom sistemu javnih emitera kasnije je postignut dogovor, ali kako bi se onemogućio direktan utjecaj političkih subjekata na uređivanje programa nije uvedeno stalno budžetsko finansiranje, a najgore u svemu ponovo je prošao državni radiotelevizijski emiter.
Entiteti u budžetima predviđaju sredstva za entitetske javne emitere, iako oni sudjeluju u raspodjeli sredstava naplaćenih po osnovu takse na prijemnik. Tako budžet RS sudjeluje u pokrivanju dugova RTRS i finansira nabavku potrebne opreme posljednjih godina i do pet miliona maraka, a ove izborne godine SNSD je obećao da će izdvajanje za medije biti još veće.
Prema Zakonu o javnim emiterima, prikupljena RTV taksa na području BiH se dijeli na tri javna servisa u državi, međutim RTRS ne isplaćuje to BHRT-u pa je dug narastao na oko 61 milion KM.
Posljednji u nizu finansijskih udaraca za ovaj državni javni servis je zadao Okružni privredni sud u Banjoj Luci koji je, kako piše Start BiH, nedavno donio presudu da im RTRS ne mora isplatiti oko 10 miliona KM duga.
Panika u Sivom domu, a svi šute
Situaciju dramatičnijom čini panika uprave BHRT koja uštedu i izlaz iz krize vidi u otpuštanju većeg broja honorarnih i radnika na privremenom ugovoru, a to su uglavnom programski radnici.
Od 84 uposlenih, za koje je planirano otpuštanje, njih 54 su honorarni radnici, odnosno vanjski saradnici čije naknade iznose od simboličnih 50 do više od 1.000 KM. Preostalih 30 su radnici koji imaju ugovore na određeno, no ne postoji logičan sistem kojim je izabrano koji će radnici biti otpušteni s obzirom na to da na spisku nisu samo oni koji su posljednji došli.
Ovdje moram posvjedočiti da je najveći broj kolega iz moje generacije, među kojima Duška Rakonjac Jurišić, Senad Hadžifejzović, Midheta Kurspahić, Neven Anđelić, Envera Selimović, Medina Delalić, pa i sam direktor BHRT Belmin Karamehmedović, tri, četiri ili pet godina volontirao ili radio na određeno vrijeme prije nego je primljen u radni odnos na neodređeno vrijeme. Ovim kolegama je to onemogućeno, a Sindikat šuti, udruženja novinara šute, kolege šute. Zašto niko ne prizna da su među njima kolege koje su u pandemiji radile dok ste vi bili na bolovanju, u izolaciji ili radili od kuće?
Otpuštanjem ovih radnika, od kojih su većina novinari potrebni programu, moglo bi se uštedjeti svega 68.000 KM, stoga se postavlja pitanje kako će ostavljanje ovih 84 ljudi bez hljeba riješiti finansijske probleme firme.
Druga ušteda je odluka da se na mjesto 32 osobe, koje će u 2022. godini otići u penziju, ne zapošljavaju novi radnici, što će BHRT-u donijeti skoro 300.000 KM više.
BHRT-u je potrebno najmanje milion KM uštede da bi opstao. Prema tome, otpuštanje potrebnih radnika neće napraviti veliku razliku, pogotovo ako se uzme u obzir da na BHRT-u radi dosta pomoćnog kadra u vidu administracije, osiguranja, vatrogasaca, molera, vrtlara, električara i kućnih majstora.
Objekivno, gledaoci i slušaoci imaju razloga biti nezadovoljni kvalitetom dijelova programa, ali u posljednje vrijeme i čestim političkim incidentima uredničkog i novinarskog osoblja. Nakon što ostane bez stotinjak produktivnih programskih kadrova, šta se još može očekivati od programa državnog javnog emitera.
Kad sami “gasimo državu”
Vlade su u prethodne dvije godine epidemije “iz helikoptera bacale” milione maraka privatnicima, za koje neki tvrde da su završili kod stranačkih tajkuna kojima pomoć nije bila potrebna, koji ne ispunjavaju uvjete ili koji su nakon što su primili pomoć otpustili radnike. Državne institucije “sa posebnim potrebama”, koje nemaju izvjesne izvore finansiranja, nisu mogle konkurisati za sredstva pomoći kojima bi sačuvali radna mjesta. A radi se o sredstvima koja su zbir sredstava kojima funkcioneri mogu raspolagati po diskrecionom pravu.
Poseban je problem to što niko nema prijedlog rješenja niti mogućnost prigovora na odluku suda da dužnik nije dužan platiti 10 miliona maraka. Ko će sutra investirati u državi u kojoj se donose ovakve presude, osim ako je u pitanju zastara zbog kasne reakcije nekoga u državnom javnom emiteru? Ili svi šute da bi realizirali davnu ideju da ostanu samo entitetski emiteri a da se državni ugasi?
Svako od nas može s pravom imati mnogo primjedbi na programske sadržaje Radija i Televizije Bosne i Hercegovine. Običan gledalac odmah postavi pitanje zašto nema televizijskih prijenosa sportskih događaja i gdje ide njegovih 7,5 KM “pretplate”. Mnogi kažu ili da neće plaćati ili da “ih treba ugasiti”, ne vodeći računa o tome šta je značio i šta znači državni javni emiter. Zaboravljaju da nešto što još funkcionira, pa makar i loše, može se popraviti. Nešto što ugasite, više ne postoji. A državne institucije su dijelovi cjelovitog sistema, kao što su organi dijelovi ljudskog tijela. Gaseći jedan po jedan dio, gasimo državu.
