Zamjeram zbog onoga što lideri moga naroda u zadnje tri decenije rade i ne mogu se pomiriti sa mnogo toga. Bilo svjetovni ili duhovni, poredani od političara, hodža do akademika.
Izgubili su najtananiju vezu sa tradicijom i naslijeđem moralnog profila naroda kojeg predstavljaju. To je i razlog što elita mog naroda nije omogućila da se donese pravda nakon najveće tragedije u historiji Bošnjaka: Progres u svim životnim sferama i nadasve sigurnost.
Ono što mi predstavlja neko olakšanje je što elita mog naroda, prije a ni sada, nikad nije stajala iza organizovanog zločina ili u procesu opravdanja tog zločina u fašističkom, rasističkom, nacionalističkom, brutalnom socijalnom trendu što je danas, recimo to, prisutno kod učenika i studenata u gradovima gdje vladaju srpski i hrvatski politički kadrovi. Tačnije tamo gdje su oni većina.
Moje potomstvo, moja djeca, djeca mojih rođaka i poznanika, prijatelja ne pjevaju nacionalističke pjesme, ne vrijeđaju druge, ne bacaju kamenje i ne razbijaju crkvene prozore. Ne zato što postoje neke zakonske mjere koje će to sankcionisati, nego što je to odgojem njihovim zabranjeno. Zato što se moraju sresti sa ocem i majkom oči u oči, ako se usude tako nešto uraditi. Kućni, očev i majčin odgoj je enciklopedija ponašanja u kasnijem životu. Stid od ružnog ponašanja i učinjenog pred ocem i majkom u mom narodu je jači od svih zakona i pravnih mjera na ovom svijetu. Kada nestane stida pred roditeljima, rodbinom i čitavim društvom, tada počinje propast tog naroda.
Ako neko, ko ima 17 godina, izađe na trg i sa ostalim pjeva “zaklaću te Alija zato što si balija”, a nema sankcija od oca i majke, onda to dijete radi ono što su ga otac i majka naučili. U djetinjstvu pjeva, u mladosti ubija, siluje protjeruje i pali, a ako doživi starost postaje uvaženi član zajednice iz koje potiče.
To se dešava na Balkanu već 300 godina.
Krene iz Srbije i Hrvatske i završi u Bosni.
U krvi mog naroda.
I onda se javi osuđeni ratni zločinac Dario Kordić i kaže da nema žaljenja za ono što je počinio.
Nisu suze britanskih vojnika nad strašnim prizorima zapaljenih Ahmića i nad crnim i neprepoznatljivim tijelima žrtava došle tek tako. I nisu Ahmići prvi u historiji zločina srpskih i hrvatskih vojnih postrojbi nad muslimanima Bosne. Postoje službeni izvještaji njemačkih i italijanskih vojnika tokom Drugog svjetskog rata o brutalnosti zločina ustaša i četnika u dolini Drine, u Hercegovini, Posavini, ispod Kozare… Oni takva zvjerstva nikad nisu vidjeli i doživjeli. Opisivali su ustaške i četničke vojnike kao krvožednu bandu koja ne zna za milost i bilo kakvu vojničku čast.
Meni kao čovjeku i pripadniku naroda koji nikad u svom postojanju nije činio takve zločine nad komšijama, to pruža nadu da će opstati na prostorima koje nije zalijevao krvlju nevinih ljudi. Sve drugo je manje važno. Za mene ne može jedna etnička skupina koja je u svojoj historiji činila zločine nositi titulu naroda, nego obične plemenske skupine bandita koji ne poznaju nikakve civilizacijske vrijednosti.
Zulu je narod u Africi, još važi kao historijsko ratničko pleme, ali nikad nisu prekršili ratni kod i dogovor. U ratu između Grka i Trojanaca poštovali su se dani žalosti za poginulim. A moja rodbina u Bihaću je od 1992. do 1995. sahranjivala noću ubijene, jer su na dnevnom svijetlu tokom dženaza bili ubijani sa okolnih brda od srpskih snajperista ili artiljeraca. Isto tako postoje snimci iz Sarajeva i Mostara, kako se ubijaju ljudi koji sahranjuju najmilije.
Jučer je obilježena 29. godišnjica od zločina tokom dženaze u Budakovićima u Sarajevu. Ubijeno je deset ljudi i troje teško ranjeno. Strane novinarske ekipe su snimale ubijanja i ranjavanja tokom svakodnevnih sahrana u opkoljenom Sarajevu. Tome je svjedočio tim slavnog francuskog novinara Remy Ourdana i ti snimci su obišli svijet.
Ruke moje majke, poslije progona, pljačke naše imovine, poniženja i povratka kući nakon osam godina muhadžerluka, ponovo su hranile djecu komšije koji je bio aktivni progonitelj moje familije.
Ruke moje majke i mnogih naših majki koji su izgubili svoje najmilije, po 3, 4, 5 i 6 sinova nisu miješali tuđu krv i prizivali osvetu i mržnju, nego su uzdizali život i nadu da u zemlji naših predaka zavlada pravda i da ne bude više zla.
Činiti zlo i očekivati dobro ne ide.
I nikad nije išlo.
Nema budućnosti nad kostima i pepelom tvojih komšija, koje si ubio i zapalio. Budućnost može doći samo sa istinom, a istini ne daju naprijed.
Prokletstvo je to.
