Konačno su čitaoci presudili vrijednosti knjige Nihada Krupića i, što je rijetkost, upravo od čitalaca su zatražene promocije koje će se održati u Bužimu 6. maja u 19 sati u Centru za kulturu, sport i informisanje, u Sanskom Mostu 7. maja u 19 sati u Book caffeu , u Zagrebu 12. maja u 19 sati u Islamskom centru i u Sarajevu 20. maja u 19 sati u Art kući sevdaha.
Knjiga priča Nihada Krupića “Moja zemlja je srebrena“ je druga njegova knjiga, nakon vrlo uspješne: „Ram za sliku moje Bosne“. Riječ je o dvadeset priča koje u svojim „korijenima“ pripadaju Bosni i Hercegovini. Nihad Krupić je rođeni Dubičanin, a Bosna je u njegovom pripovijedanju početak i svršetak svake naše sudbine i suština svakog našeg bića. Sve to bosansko i daleko kanadsko kroz ove priče se uvezuje nekom unutarnjom energijom inspirativne uzvišenosti. Sve priče su sjećanje na događaje iz piščevog života, gotovo savršen dokument o jednoj bosanskoj čaršiji i ljudima. Zaboravili smo da moramo vratiti naša sjećanja na mjesta odakle smo surovo prognani i ono „da se ne zaboravi“ mora važiti i za generacije koje se rađaju širom svijeta.
„Dočekala sam sine da se vratiš svojoj kući“ i „Povratak“ su potresne priče o dolascima iz progonstva, nakon desetljeća i po izbivanja iz svoje Bosne. Priča „Viking“ je antologijska, čita se bez daha. U njoj se susreću dvije slične sudbine, jednog starog Norvežanina, vlasnika tvornice i njegovog radnika, bosanskog prognanika, pisca Nihada Krupića. Nihad sluša jednu bolnu i inspirativnu priču starog Norvežanina, koju taj Viking nikada nije uspio ispričati svojoj djeci jer to oni ne žele slušati i jer su već rođenjem postali dio novog svijeta.
„Jedan ružan dijasporski dan“ je storija o nevoljama koje ponekad donosi taj vrli novi svijet. I ta je priča duboko uvezana sa Bosnom i sa ovim vremenima, kada jedan opasni virus iznenada zaprijeti piščevoj familiji. Kanada se davno suočila sa virusom ubicom, kao što jedan drugi virus danas prijeti čovječanstvu i našoj Bosni. Šokantna je priča „Francuski mantil“ i antologijski vrijedna. Oko jednog montgomeri mantila, kojeg u Bosni znaju nazivati i francuskim mantilom, razvijaju se događaji sa brojnim Dubičanima, sugrađanima Nihada Krupića i pletu se nevjerovatne ljudske sudbine. Neizdržljivo je potresna „Bibliotekarka“, povijest o ženi koja je imala ponos i intelektualnu neovisnost. Sve završava tragičnom sudbinom čitave njene obitelji Koščak, koju su likvidirale Karadžićeve ubice tokom terora nad građanima Bosanske Dubice. „Jozo i Fanika od Kaknja grada“ je jedna posebno vrijedna pripovijest o bračnom paru iz Kaknja koji je otišao u Kanadu prije 50 godina. Iza sebe su potomcima ostavili jedinu želju da budu sahranjeni u Bosni i njihovom Kaknju. Priče Nihada Krupića imaju neku hipnotičku snagu. Kao što je Meša Selimović jednom prilikom napisao: „U tome i jeste sve – vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati, bez te tačke za koju si vezan, život nije odlaženje i vraćanje – nego lutanje“.
Nihad Krupić svjedoči: Bosna je za svu našu i staru i novu dijasporu korijen koji ih tajnom hemijom, gdje god bili presađeni, hrani i drži uspravnim. Prognani iz svoje domaje od fašista i rasista, znaju da „domovina uvijek prekomjerno kažnjava i prekomjerno voli“, naši ljudi kreću u životne borbe i širom ovog šarenog svijeta većinom izlaze kao pobjednici. Svjedočanstva Nihada Krupića su oslonjena na nepokornu prirodu bosanskog čovjeka. Najviše me podsjećaju na moćni talijanski filmski neorealizam, u kojem kao da nema kraja u patnjama i bolnim istinama i istovremenom suosjećanju sa glavnim likovima. I svaka Nihadova ispovijest ima posebnu moć jer počiva na istini i dokazu, na proživljenom i preživljenom, od Bosne do Sjeverne Amerike.
Čitajući Nihadovu vrijednu zbirku priča, čovjek se upita ima li kraja našem usudu da iznova gradimo porušeno i dižemo se iz pepela. Ili je tačna ona misao da je život putovanje na koje smo osuđeni i da živimo taman koliko i koračamo na toj stazi. Čitajući Nihadovu prozu probudit će se u vama neka posebna inspirativna snaga, koja će vas napajati voljom za životom. To je možda najveća vrijednost njegovog pisanja. Čitajući njegove priče pamtim riječi jednog mađarskog pisca: „Kome u srcu ne leži domovina taj se svugdje može nazvati prognanikom.“
