Miroslava Tuđmana, pamtit ću iz devedesetih po nekoliko crtica. Prva je priča o pomirenju oca i sina – Franje i Miroslava.
Naime, sasvim sam slučajno sudjelovao u toj epizodi o kojoj nitko nikad nije javno govorio, a kako stvari stoje jedan sam od rijetkih preživjelih iz te priče. Naime, kako sam tad radio u Uredu Predsjednika, a smatralo se da sam “neopasan” u to rano vrijeme “demokratskih promjena”, bio sam zadužen za prenošenje poruka Dragi Kastratoviću, alijas Dragi Toviću, nekadašnjem novinaru VUS-a, proljećaru i suradniku generala Rukavine i Savke Dabčević Kučar.
Kastratović je potom, prenosio poruke Miroslavu i u privatnim susretima s Tuđmanom mlađim pokušavao stvoriti uvjete za pomirenje Franje i Mira. S vremenom se to i dogodilo, a njih dvojica prije tih prvih razgovora koje je organizirao pokojni Kastratović, godinama nisu razgovarali. Iako su to kasnije skrivali i Franjo i Miroslav. Kastratović je kasnije poštujući diskreciju, intimu i nekadašnje prijateljstvo s Tuđmanom mlađim i proljećarsko poznanstvo i uvažavanje s Tuđmanom starijim, izbjegao tu epizodu opisati u svojoj knjizi “Proljeće moderne Hrvatske”.
Druga crtica po kojoj ću se sjećati Miroslava jesu tajni pregovori s Radovanom Karadžićem, Aleksom Buhom i Momčilom Krajišnikom, o humanom preseljenju stanovništva i razmjeni teritorija. Ukratko o etničkom čišćenju i podjeli teritorija u Bosni i Hercegovini. Ti su susreti organizirali na više lokacija kroz duži vremenski period, u Beču, Grazu, Ljubljani, Trstu, Budimpešti, Zurichu, pa i u Zagrebu, ali i u Zemunu, kao i u Dubici. Na sastancima je Miroslav, o čemu se vrlo malo ili nikako govorilo, govori, pisalo ili piše, bio osobni izaslanik svog oca, uz ostale sudionike s hrvatske strane Matu Granića, Nikicu Valentića, Ivića Pašalića, Miomira Žužula, te Hrvoja Šarinića i po potrebi i druge sudionike (u više je navrata sa srpske strane sudjelovao Ratko Mladić, a s hrvatske Ante Roso, koji su se međusobno poznavali i dogovarali vojne elemente planova koje su dogovarali timovi iz Hrvatske i RS). Svojevremeno sam, uz prijetnje da ću biti kazneno gonjen zbog objave državne i vojne tajne, te zbog ugrožavanja nacionalne sigurnosti Hrvatske, objavio zapisnike nekih od tih sastanaka o “humanom preseljenju” i “zamjeni teritorija”, kako su te susrete od milja nazivali Tuđman i Karadžić.
Miroslav Tuđman bio je ključni igrač tih tajnih razgovora i dogovora. Treća je crtica prigodom posjeta američkog predsjednika Billa Clintona Zagrebu. Iako se nije radilo o službenom posjetu američkog predsjednika, jer je Clinton tek usput vojnim zrakoplovom kratko sletio u međunarodnom prostoru Zračne Luke Pleso, dakle nije došao u Hrvatsku, Franjo Tuđman je inzistirao da se sve pretvori u odglumljeni državnički posjet, pa je za tu prigodu montiran i salon u međunarodnom prostoru Zračne luke, jer Clinton nipošto nije želio formalno stupiti na tlo Hrvatske.
Prilikom pozdravljanja s poredanim hrvatskim dužnosnicima, s kojima je Clintona upoznavao Franjo Tuđman, došli su i do Miroslava. Clinton se okrenuo svom suradniku i pitao: “Tko je ovo?”, primijetivši iznimnu fizičku sličnost s predsjednikom Tuđmanom. “Predsjednikov sin i šef glavne obavještajne službe”, odgovorio je Clintonov suradnik, na što se američki predsjednik našalio pitanjem: “Zar smo u Libiji?”. Konačno, tu je i crtica u trenucima moje smjene u Uredu Predsjednika nakon operacije “Oluja”. Kako sam tad inzistirao kod predsjednika Tuđmana da se istraže zločini, te da se pokrenu ozbiljne istrage oko korupcije i organiziranog kriminala, a predsjedniku sam predlagao da napusti poziciju šefa HDZ-a, te da vlast u Zagrebu prepusti opoziciji, krenula je ozbiljna hajka na mene, koja je završila smjenom. Nakon formalnog izglasavanja smjene, pozvan sam u Miroslavov kabinet. Tad me Miroslav vrlo detaljno upozorio što će biti sa mnom ako nastavim otkrivati vojne i državne tajne (čitaj dokaze o zločinima, kriminalu i korupciji). “Manji je problem da nestanete, nego ostanete i lajete”, rekao mi je taj fini uglađeni profesor Filozofskog fakulteta tom prilikom. To su, nekako, najznačajnija moja sjećanja na Miroslava Tuđmana. Crtice kroz koje ću ga prosuđivati dok sam živ, kao i njegovu ulogu od devedesetih do danas. Za godinu i pol eto istječe rok od dvadeset i pet godina obveze čuvanja službene tajne, o čemu sam izjavu morao potpisati 1997. godine u lipnju upravo u kabinetu Miroslava Tuđmana, pod Mirekovom prijetnjom da ću “nestati”. Mnogo toga sam u međuvremenu pisao i objavio. Dosta toga i nisam. Između ostalog i zbog toga se svih ovih godina u medijima i politici vodi kampanja diskreditacije mene kao novinara.
Jer me tako nastoje unaprijed diskreditirati kao svjedoka vremena. Kao svjedoka procesa koji su se ovdje događali. Čekam da istekne rok, pa da vlast nema opravdanje za moje zatvaranje. A kad dođe vrijeme, mnogima neće biti ni milo ni drago. Ni na ljevici. Niti na desnici. I za kraj, ne mislim da o mrtvima uvijek treba govoriti sve najbolje. O mrtvima uvijek treba prema zaslugama.
(Radio Gornji Grad)
