Na današnji dan, 27. maja 1913. u Budimpešti od oca Vejsilbega i majke Ilone Mednyanszki, Mađarice, rođen je veliki bosanski pisac Enver Čolaković. Nakon Prvog svjetskog rata s porodicom se nastanio u Sarajevu.
Tokom Drugog svjetskog rata Sarajevo je najžešće bombardirano 8. septembra i 7. novembra 1944. Koliko je poznato Enverovi roditeji poginuli su u skloništu od avionske savezničke granate upravo 7. novembra 1944. Pogođena je zgrada Bratinske blagajne u današnjoj ulici Danijela Ozme. U skloništu je poginulo više od 100 ljudi. Čitave porodice su ubijene. U obitelji je sačuvana informacija da su Vejsil-beg i Ilona Čolaković poginuli upravo u tom sarajevskom skloništu.
Nakon smrti roditelja, bio je nemoćan i slomljen. Roditelje su mu pokopali njegovi prijatelji Hamid i Mak Dizdar. Napustio je Sarajevo kada se otvorila mogućnost da se zaposli u Ambasadi NDH u Budumpešti kao kulturni ataše. Tako se obreo se u svom rodnom gradu Budimpešti. U jednom razgovoru sa Alijom Nametkom, rekao je da je osoblje trebalo prevodioca mađarskog jezika, najprije zato što ambasador Hakija Hadžić nije znao mađarski, pa je Enver pozvan da bude tumač. Dakle, nije imao čak ni posao kulturnog atašea, nego običnog prevodioca. Jednom prilikom je priznao da se nakon pogibije roditelja u Budimpeštu vratio po sjećanja na sretno djetinjstvo.
U Mađarskoj je proveo nepuna tri mjeseca. Već krajem januara 1945. počele su krvave borbe Crvene armije pred Budimpeštom, koju su grčevito branile njemačke jedinice. U glavni grad Mađarske Crvena armija je ušla 13. februara 1945. godine. Pred razarajućim ruskim bombardovanjem u Mađarskoj je počela velika seoba civilnog stanovništva prema ruralnim dijelovima, pa je i Enver Čolaković još krajem januara napustio Budimpeštu i vratio se u Zagreb, prešavši pješke tih ogromnih 350 kilometara.
Kad je Enver stigao iz Budimpešte u Zagreb, javio se njegovim prijateljima Maku i Hamidu Dizdaru. Oni su ga upozorili da se nipošto ne vraća u Sarajevo, jer se u gradu događaju užasne represije i da može izgubiti glavu. Ali, on se, ipak, vratio u Sarajevo i odmah je uhapšen i deportovan natrag u Zagreb, pod optužbom da je radio kao izdajnik diplomata.
Mnogi smatraju da je tada u igri bilo bogatstvo njegove porodice, od velike tvornice cigli pa do ogromnog broja nekretnina i zemljišta. Nove vlasti su to namjeravale zgrabiti pa im nije trebao, ni u blizini, nikakav nasljednik tolikog bogatstva.
Čak i u takvim okolnostima, ubrzo se u istrazi uočava da Enver nije nizašto kriv, pa ga vlast oslobađa, iako nikad više neće imati pravu slobodu stvaranja, niti će moći objavljivati svoja djela. Premda su ga povremeno hapsili, privodili i maltretirali, nema optužnice, nema presude protiv Envera Čolakovića ni od nabrijanih komunističkih tužilaca.
Činjenica je da ni UDB-a nije imala običaj čitati knjige.
Enver je 1942. završio i autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem otvoreno ističe svoje antifašističko opredjeljenje i u njemu opisuje tadašnja četnička i ustaška zvjerstva nad narodom, progone Jevreja, Srba i Bošnjaka. Čolaković je usred rata hrabro objavio antiratnu pjesmu „Majko“ u “Vijencu” br. 6-10. Zbog pomenutog terora UDB-e „Pismo majci“ je objavljeno posthumno, tek 2013. godine.
Zašto bi Enver imao bilo kakve predrasude o nacionalnom ili vjerskom? Njegova majka je bila naturalizirana Mađarica Ilona Mednyanszky, čija se plemićka obitelj u mađarsku prijestolnicu doselila iz Slovačke. Mednyanszky su bili više židovskog nego katoličkog porijekla. Tokom Prvoga svjetskog rata njegov otac Vejsil-beg je otišao na bojište, a majčini roditelji malog Envera krste i daju mu ime Laszlo. Upravo pod tim imenom Laszlo Mednyanszky, Enver će kasnije objavljivati neke pjesme na mađarskom jeziku.
„Njegova majka Ilona bila je među prvim damama ondašnjeg građanskog društva Austro-Ugarske monarhije koje su uopće pohađale sveučilišne studije, a svakako prva žena koja je na Sorboni studirala orijentalistiku i branila disertaciju o položaju žena u islamskom društvu. Iz Enverova autobiografskog djela “Knjige majci” iz 1942. vrlo lako se može zaključiti da je ona imala i presudan utjecaj na njegovo formiranje intelektualnog, kulturološkog i vrijednosnog sustava. Od oca je naslijedio ne samo tradicionalni islamski svjetonazor nego i mnogo karakternih osobina, ponajprije principijelnost, radišnost, upornost, osjećaj društvene odgovornosti i samopouzdanje u smisao vlastitog rada“, rekao je svojevremeno za zagrebački „Jutarnji list“ Enverov sin Esad Čolaković.
I onda važna činjenica, koju bi historičari morali znati: Enverov sin Esad je potvrdio da su ga kontaktirali iz Židovske općine Sarajevo u vezi s procedurom imenovanja Pravednikom među narodima, jer je tu inicijativu pokrenuo Američki židovski kongres u povodu testamenta i svjedočenja članova jedne sarajevske židovske obitelji koja je za vrijeme Luburićevih racija 1944. i prije emigracije u SAD našla utočište u kući Vejsil-bega Čolakovića. To je za obitelj Čolaković moglo biti pogibeljno u doba bjesomučnog Holokausta.
Supruga Envera Čolakovića bila je Stella Podvinec, kći Artura, Židova iz Zagreba. Njen otac je bio dobitnik srebrenih medalja za hrabrost I. i II. reda u Prvom svjetskom ratu. Njegov sin Rikard bio je natporučnik – sudac u Komandi u Zagrebu, a drugi sin Vladimir domobranski natporučnik, kasnije stradao. To je, nažalost, samo užu obitelj održalo u životu. U Jutarnjem listu je Esad Čolaković podsjetio: „Čak 17 članova obitelji moje majke Stelle završilo je u logoru u Jasenovcu. Ona je, pak, nakon rata, 1953. postala direktorica Glazbene škole “Vatroslav Lisinski”, bila je zaslužna za osnivanje Udruženja muzičkih pedagoga Hrvatske, a njenom zaslugom otvorene su i mnoge područne glazbene škole. Dobila je niz priznanja, a zbog zasluga u glazbenom djelovanju Tito ju je odlikovao Ordenom rada sa zlatnim vijencem“.
Dakle, zašto bi Enver Čolaković imao bilo kakve predrasude o nacionalnom ili vjerskom?
Ali treba i to reći: Čolaković je bio bosanski pisac. U dnevničkim zapisima poručuje: “Isplati se čitav jedan život, ili bar njegov dobar (najvrijedniji) dio, posvetiti toj Bosni… Imam pravo kad volim ono mrtvo Sarajevo, ljubavlju pisca i djeteta, ljubavlju čovjeka koji zna voljeti. Isplati se, i te kako se isplati, o mom Sarajevu pisati romane. I to bolje, veće, ljepše, nego što je Alipaša…”(Dnevnik 12. VIII 1953.)
Zlatan Čolaković, njegov sin, doktor i lingvista, dobitnik Fulbrajtove stipendije, čuvao je očevu književnu ostavštinu sve do svoje rane smrti 2008. I on je bio duboko posvećen istraživanju autora koji su pisali na bosanskom jeziku.
Čolakovićevi izvorni rukopisi čuvaju se i danas u SAD, u državi Massachusetts, dok je njegova poezija pohranjena u Zavodu za književnost HAZU.
Enver je umro 18. augusta 1976. od srčanog udara.
Nakon smrti Envera Čolakovića, u Zagrebu 18. augusta 1976., sutradan je osvanuo nekrolog u „Oslobođenju“, u tekstu što ga je napisao Darjan Zadravec. Tada je još živ Tito, komunisti nikad jači. I Zadravec se ipak dostojno oprostio od velikog književnika Čolakovića.
Punih 45 godina poslije, u ovoj BiH, svjedočili smo sasvim drugačijem, gotovo klevetničkom tekstu u istom tom „Oslobođenju“.
Ovdašnje neznalice su ga opet pokušale ubiti, tako što će izbrisati njegovo ime sa ulica. I vjerovatno će pokušavati opet. Naravno, ne mogu izbrisati njegove romane, priče i drame, u kojima je sadržana njegova istinska ljubav prema Sarajevu i Bosni.
