Skoro 800 metara dug podzemni tunel koji su stanovnici iskopali ispod aerodroma Butmir smatran je najvećom tajnom tokom opsade Sarajeva – pretvorio je mjesto smrti u mjesto preživljavanja. Turisti su do sada u muzeju mogli vidjeti 25 očuvanih metara tunela, a prije nekog vremena za javnost je otvoreno dodatnih 130 metara.
“Osjećaj prolaska kroz njega je mnogo teži i emotivniji”, rekao je kustos Edin Kolar, koji se nada da će jednog dana uspjeti obnoviti cijeli tunel, piše slovenački portal 24ur.com, a prenosi politički.ba.
Tokom opsade Sarajeva, koja je trajala 1.425 dana i odnijela živote 11.541 osobe, uključujući 1.601 dijete, bilo je nemoguće doći do i iz bošnjačkog dijela grada zbog obruča od 65 kilometara koji je agresor formirao na okolnim brdima. Jedini put do slobodne teritorije bio je prelazak piste od 450 metara, koju su u dogovoru sa srpskom vojskom kontrolirale Ujedinjene nacije, ali je bio izuzetno rizičan. Svi koji su se na to odlučili nalazili su se u tom trenutku u životnoj opasnosti, a pod reflektorima koji su obasjali pistu izgubljene su stotine života. Želja stanovnika da nekako prelete ili pređu pistu pod zemljom je rasla.
Tako se 1992. godine rodila ideja o podzemnom tunelu koji bi povezivao dva položaja Armije BiH – Dobrinju i Butmir. Sa obje strane planiranog tunela tražili su ljude sa iskustvom u izgradnji i planirali svu potrebnu logistiku. Na dvije kuće na suprotnim stranama aerodromske piste ucrtan je znak X. Na Dobrinji je to bila napuštena kuća , a u Butmiru kuća porodice Kolar. Prema ovim oznakama, dva geodeta, koji se nikada nisu sreli, geodetskim instrumentima definiraju projektnu osu objekta D – B.
Malo je ljudi u početku znalo za ideju tunela, a iz sigurnosnih razloga svi su dobili instrukciju da nikome ne govore o tome. Prije nekoliko godina razgovarali smo sa Abidom Jašarom o tome kako se odvijalo kopanje tajnog tunela. Imao je 35 godina tokom rata, sa porodicom je živeo u kući pored porodice Kolar, ali pošto su je granate potpuno uništile, morao se iseliti.
Oko 300 ljudi sa obje strane angažirano je da kopa tunel, uključujući i jednu ženu. Da ne bi bili otkriveni, kopači su na iskop išli sa strane, pod uglom od 45 stepeni. Rad se odvijao 24 sata dnevno, u tri smjene od po osam sati. U svakoj smjeni je bilo po 15 ljudi, od kojih je jedan bio vođa. Najteži rad se odvijao noću. Kopanje se odvijalo bez ikakve mehanizacije, isključivo pijucima i lopatama, zemlja je izvožena kolicima i – da ne bude sumnjivo – spakovana u vreće, koje su služile za zaštitu objekata. Blato i podzemne vode predstavljale su im ozbiljne probleme, bilo je teško doći do alata za kupanje, nedostajalo im je materijala za oslonce u tunelu. Oštra zima im nije išla na ruku, posao im je dodatno otežavala činjenica da se sve odvijalo u strogoj tajnosti. Kupalo se uz svijeće, a postavili su i rasvjetna tijela. Strah od otkrivanja bio je prisutan svaki dan.
Ovako važna stvar, naravno, nije mogla dugo ostati skrivena, a za tunel je ubrzo saznala i Vojska Republike Srpske. Gotovo od samog početka su znali da se negdje gradi tunel, ali nisu znali gdje. Da se nešto dešava, ukazao je i pad broja ljudi koji prelaze pistu. Bombardiranje je postalo sve intenzivnije – neposredno prije početka radova, u jednom danu na lokaciju je palo 3.777 granata. Prema nekim izvještajima, čak su počeli kopati vlastiti tunel na početku piste. Vojska Srbije zahtevala je od pripadnika UN da spriječe izgradnju tunela, uz prijetnju da više neće moći brinuti o njihovoj sigurnosti na aerodromu. UN je vršio pritisak i na politički i vojni vrh BiH, a njihovi timovi su zapravo kopali zemlju duž piste.
Sa strane Dobrinje, kopanje tunela trajalo je 127 dana, od čega su kopači zapravo iskopali 104 dana, a preostala 23 dana nisu mogli raditi zbog bombardiranja ili nestanka struje. U prosjeku su kopali 3,17 metara dnevno. Na dijelu Butmira radovi su trajali 77 dana, bio je aktivan 71 dan a prosječan iskop po danu iznosio je 3,15 metara. Ukupno su kopali 6,32 metra dnevno, a ukupno su iskopali 2.800 kubnih metara zemlje. Sat po sat, dan za danom, metar po metar, sa svakim potezom motika, ekipe su se približavale jedna drugoj. Svake noći su željno su iščekivali kada će susresti ljude s druge strane.
Nakon četiri mjeseca i četiri dana kopanja, ipak se to dogodilo – 30. jula 1993. godine u 20.50 sati muškarci, koji su kopali svaki za sebe, konačno su se rukovali, čime je Sarajevo dobio jedini ulaz i izlaz iz grada.
Dugačak 785,5 metara, širok metar i visok 1,5 metara, na pojedinim dijelovima i 1,8 metara.
Već prvog dana kroz tunel je u grad prošlo šest tona eksploziva i municije, koje je Jašar dovezao svojim kamionom.
“Dosta se pričalo o tim količinama. Ne znam koliko je to zapravo bilo jer nisam vagao teret. Ali znam da sam dovezao dva puna kamiona”, rekao nam je opisujući kako je morao voziti s ugašenim svjetlima da ga ne bi otkrili. Kasnije je poklonio svoj kamion muzeju, gdje je danas izložen turistima.
Tunel je u početku bio samo iskopani prolaz, na kraju je opremljen rasvjetom, pumpama za vodu, 1994. godine u njega su postavljene šine, što je znatno olakšalo protok materijala i ljudi kroz njega. Po njima su premještena 24 kola za prevoz ranjenika i materijala.
Tunel, koji je bio u upotrebi od 1. augusta 1993. do 31. decembra 1995. godine, osigurao je vitalnu vezu sa vanjskim svijetom tokom troipogodišnje opsade grada. Nakon njega u grad je stizala hrana, gorivo, lijekovi, oružje i novine. Izlazak iz grada kroz tunel prvo je bio dozvoljen samo vojnicima sa posebnom dozvolom, a potom je došao pod ruku ratnih profitera i trgovaca ljudima, koji su primali mito od uglednika i bogatih ljudi. Procjenjuje se da će kroz tunel proći ukupno 1.150.000 ljudi. Ime i prezime navodi 400.812 ljudi, a još je 720.000 njih neregistrirano.
Sarajevo i njegovi stanovnici teško bi preživjeli bez ovog tunela, pa nije neobično da ga zovu “Tunel spasa”, a po neko i “Tunel nade” (Tunnel of Hope). Nakon završetka opsade, tunel je napušten, počeo je propadati. Bez redovnog održavanja, voda ga je brzo potopila, počeo se raspadati. Dan za danom nestajao je metar po metar. Niko na nivou vlasti nije pokazao interes da zaštiti ovaj jedinstveni tunel. Trebalo je, ipak, saćuvati u znak sjećanja na to kako je ovaj grad stradao krajem 20. vijeka i kao podsjetnik da se ovako nešto više nikada ne smije ponoviti.
Tada je stvar u svoje ruke preuzela porodica Kolar, vlasnici kuće iz koje se nalazio ulaz u tunel sa butmirske strane. Skupljali su predmete koji su beznačajno ležali oko tunela – alati za iskopavanje, ruksaci, prazne torbe, vojne uniforme, mine, zaprežna kola, čak i ona kojom je pokojni predsjednik Alija Izetbegovič trebao preći tunel… I što je najvažnije, uspjeli su održavati nešto više od 20 metara tunela. Od svega toga napravili su muzejsku zbirku.
Kanton Sarajevo je 20. aprila 2010. godine, na osnovu Zakona o zaštiti kulturnog naslijeđa, odlučio zaštititi tunel DB, kojim od tada upravlja Gradski muzej. Uz pomoć Sarajevo Film Festivala, koji se održava svake godine u augustu, tunel su tokom godina posjećivala mnoga poznata imena, čije su fotografije također izložene u muzeju. O tome šta se još može vidjeti u muzeju razgovarali smo sa kustosom Amilom Islambašić.
Kako je najavila Amila, nadležni su u aprilu ove godine zvanično otvorili dodatnih 130 metara obnovljenog tunela. “Do sada je za javnost bilo otvoreno 25 metara, sada ćemo imati ukupno oko 150 metara tunela. Osjećaj prolaska kroz njega bit će mnogo teži i emotivniji”, najavio je Edis Kolar, počasni kustos i sin vlasnika kuće. On je izrazio nadu da će jednog dana uspjeti obnoviti svih 800 metara tunela.
U podzemnom prostoru ispred ulaza u novi tunel je muzejska izložba “Oni su tunel”, posvećena svima koji su ga iskopali. Sadrži fotografije i imena svih učesnika, korišteni alat i autentične snimke napravljene u to vrijeme.
Prema riječima Ahmeda Kulanića, direktora Fonda Memorijala Kantona Sarajevo, projekat rekonstrukcije tunela počeo je 2018. godine, ali je korona virus usporio radove. “S jedne strane, otvaranje dodatnih metara tunela obogatit će našu turističku ponudu kada govorimo o tunelu kao turističkoj atrakciji, a s druge strane revitaliziramo kulturno-historijsko naslijeđe Bosne i Hercegovine”, rekao je on.
Na ceremoniji je bio i 76 -godišnji Nedžad Masnić , koji je rekao da je kopao tunel dok nije probijen.
“Dolazio sam svaki dan, radili smo u smjenama. Niko vam ne može opisati uslove u kojima smo radili. Bilo mi je teško, svima nam je bilo teško. Teško je reći da su sjećanja na rat lijepa, ali za vrijeme koje sam proveo ovdje, vežu me lijepe uspomene. I pored teških uslova ljudi su radili sa radošću. Postojao je neki takmičarski duh, iako nije bilo takmičenje. Imali smo dosta volje, ali istovremeno je postojao strah da ćemo promašiti i kolege koji su kopali sa Dobrinjske strane”, opisao je.
To se, srećom, nije dogodilo i nešto što je ne tako davno služilo ljudima za goli opstanak, danas kao zanimljivost za deset konvertibilnih maraka (pet eura) turisti obilaze.
Znaju li stranci šta se tamo dogodilo?
“Znaju da je bio rat i dođu da vide tunel. Ali kada čuju priču, to je nešto sasvim drugo. Postaje im jasno da tunel nismo kopali da bi se igrali, već da bismo preživjeli. 1.425 dana opsade, urađen je i film, sve po istinitim događajima. Skoro 12.000 mrtvih samo u Sarajevu je velika cifra. 1.601 dijete je namjerno ubijeno. Naši gosti dolaze sa jednom slikom a odlaze sa potpuno drugačijim osjećajima. Što nam je uostalom i cilj – da osiguramo sjećanje i podsjećanje da se ovako nešto više nikada ne ponovi”, rekla nam je kustosica Amila.
