Jedan od najdugovječnijih hrvatskih političara, Vladimir Šeks ne miruje ni u mirovini, još uvijek iz sjene savjetuje premijera Plenkovića.
Živahni Šeks (79) pisao bi knjigu nešto o stvaranju Hrvatske, pa je još od bivše predsjednice K. G. Kitarović zatražio uvid u transkripte Tuđmanovih razgovora, što je ona odbila, pa je Šeks odlučio tužiti Hrvatsku Europskom sudu za ljudska prava, jer mu je to “još jedini pravni lijek.”
Javnost u Bosni i Hercegovini je svojevremeno u obliku knjige mogla čitati Tuđmanove stenograme razgovora u Banskim dvorima, koje je prvi hrvatski predsjednik uredno snimao, kako je tada govoreno, za historiju. Stvar je završila na drugom mjestu. Stenogrami su ključni dokazi zbog kojih je hrvatskom političkom i vojnom vrhu presuđeno u Hagu za agresiju na BiH.
Mnogi se pitaju zašto Vladimir Šeks, jedan od autora hrvatskog Ustava, sada tuži vlastitu državu? Poznati odvjetnik Anto Nobilo kaže da zna odgovor, “misli da zna što stoji iza toga.”
Šeksa, kaže “žulja” , ono što je po nalogu Tuđmana radio Josip Perković, u čije je vrijeme obavljena “Operacija Sova,” jer Tuđman nije vjerovao u Šeksovu lojalnost: „Na na osnovu saznanja tajne službe, sumnjamo je da Šeks špijunira za jednu stranu službu.“ Tekst o agentu DB-a „Sovi“, kako je bilo kodno ime Šeksa objavljen je tada i u zagrebačkim medijima.
Zbog toga je, kaže Nobilo, Šeks bio izoliran u jednoj kući, jer se sumnjalo da je pripremao udar na Tuđmana, kako bi ga smijenio. Stoga Šeksa muči što u dokumenatima, za koje zna još samo nekoliko ljudi, koji su još živi, piše o njemu, što Perković i Zdravko Mustač znaju o njemu “do detalja.” Nije nikakva novost ni tajna da se Šeksa sumnjiči da je nekada bio suradnik UDB-e, pod kodnim imenima “Sova,” i ” Kolega.” Perković je bio visoki djelatnik UDB-e, jugoslavenskih tajnih službi, ali i nekoliko hrvatskih na lični poziv Tuđmana, što mu je Šeks jako zamjerio i tu su počele i prve trzavice. No Tuđman je i Šeksu, i svim kasnijim kritičarima zbog angažmana Perkovića, Josipa Boljkovca i Josipa Manolića, odgovarao da bez “starih udbaša ne bi bilo ni Hrvatske.”
Mustač je do devedesetih radio u Beogradu. To ga je preporučilo da učestvuje u pregovorima i dobrim odnosima Tuđmana i Slobodana Miloševića. Nije čudo što je Tuđman imao visoko mišljenje o njemu.
Bivši šef UDB-e, Zdravko Mustač, Šeksa naziva bivšim “špiclom UDB-e”, kojemu je HDZ omogućio da se pretvori u instituciju.
Mustač je ovih dana hrvatskom državnom vrhu poslao spise od 300 stranica, kolokvijalno nazivane “udbaški dosjei “, ali službenih reakcija nema.
Mustač i Perković su 2014. izručeni Njemačkoj, gdje su osuđeni na doživotni zatvor za ubojstvo „političkog“ emigranta Stjepan Đurekovića 1964. u jednom stanu u Njemačkoj. Mustač je kasnije izručen Hrvatskoj, koja mu je kaznu snizila na 40 godina zatvora, koju izdržava u Glini. Perković je ostao na odsluženju doživotne kazne u Njemačkoj.
Inače, oko pokojnog Đurekovića postoje ozbiljne kontroverze, za jedne je politički emigrant, koji je u Njemačku pobjegao jer se, zbog UDB-e, bojao za svoj život, dok druga verzija kaže da je Đureković, kao jedan od tadašnjih direktora INE, (i tada) najveće hrvatske industrije nafte, pronevjerio velike količine novca pa zato emigrirao u Njemačku, pod firmom političkog emigranta.
Postoje tvrdnje da je Đureković ubijen po nalogu Mike Špiljaka, čiji je sin Vanja Špiljak, koji je također radio za INU, navodno bio upleten u neke novčane pronevjera, za koje je, Đureković znao.
Kao osobe koje su odobrile njegovo ubojstvo navodili su se Stane Dolanc i Milka Planinc.
Vanja Špiljak 2008. je demantirao da njegov otac ima ikakve veze s Đurekovićevim ubojstvom. Mustačevi spisi na 300 stranica vjerojatno bi iznijeli na vidjelo mnoge udbaške dosjee. Bilo bi vjerojatno jako zanimljivo kada bi Mustač objavio i “udbaške dosjee”, ne samo Šeksove, i još mnogih, pa, vjerovatno, ponešto i o Tuđmanu. No, koliko se zna, dosjei su “filtrirani” početkom 90-tih, dolaskom Tuđmana na vlast i to baš zahvaljujući Mustaču.
(Damir Višić)
