Turska je zbog rata u Ukrajini postala strateški još važnija nego inače. Ankara to sad koristi. U sporu oko otoka u Egejskom moru, Turska nastupa sve agresivnije prema Grčkoj, prenosi politički.ba.
Cijela stvar je zapravo apsurdna. Turska i Grčka su članice NATO-a, saveza koji je utemeljen kako bi se branio protiv zajedničkog neprijatelja. I uprkos tome se dvije susjedne zemlje često nalaze na rubu oružanog sukoba. Koliko se Grci osjećaju ugroženima može se vidjeti i po visini njihovih izdataka za obranu: 3,8% BDP-a, što je najviše od svih članica NATO-a.
Radi se o oprečnim interesima dviju zemalja oko otoka u istočnom Sredozemlju, o granici na moru i pravu na eksploataciju nafte ili plina.
Godine 1996. Turska i Grčka su za dlaku izbjegle početak rata zbog jednog malog, nenaseljenog otoka po imenu Imia. I 2020. je eskalirao konflikt oko grčkih i turskih zahtjeva za kontrolom tih područja.
Iduće sedmice bi jedan turski brod u spornoj regiji trebao krenuti u potragu za zemnim plinom, Grci će to vjerovatno shvatiti kao novu provokaciju, piše Deutsche Welle (DW).
I uvijek iznova SAD kao vodeća sila NATO-a, često uz pomoć generalnog sekretara Sjevernoatlantskog saveza, uspije spriječiti otvoreni rat među saveznicima. Bivša njemačka kancelarka Angela Merkel je 2020., uz podršku Evropske unije, imala velikih zasluga u procesu mirenja dviju strana.
Suverenitet pod znakom pitanja
Konflikt se sad ponovno intenzivira. Ankara pod znak pitanja stavlja grčki suverenitet nad cijelim nizom otoka u istočnom Egejskom moru – poput Rhodosa, Lezbosa, Samosa i Kosa – zato što je Grčka, kako tvrde Turci, stacioniranjem vojnih snaga na njima prekršila međunarodne ugovore. Redovnim letovima turskih borbenih aviona iznad grčkih otoka, Ankara gotovo svakodnevno demonstrira svoje zahtjeve.
Turska se poziva na Ugovor iz Lausanne iz 1923., kojim je definirana današnja granica i kojim su Grčkoj nakon grčko-turskog rata pripali otoci Lezbos, Chios, Samos i Ikaria, odnosno na Ugovor iz Pariza iz 1947., kojim se Italija nakon Drugog svjetskog rata u korist Grčke odrekla arhipelaga Dodekanez. Ugovorima je definirano da ti otoci moraju biti demilitarizirani.
Lezbos je jedan od otoka koji su pripali Grčkoj nakon grčko-turskog rata.
Atina prisustvo svojih trupa na otocima opravdava osjećajem ugroženosti zbog učestalih manevara turskih vojnih brodova na zapadnoj turskoj obali – odnosno pravom svake države na samoobranu.
“Mokri snovi ekstremista?”
Iako se radi o konfrontaciji s dugom tradicijom, ovaj put su verbalni incidenti posebno žestoki. Devlet Bahceli, šef nacionalističke stranke MHP i koalicijski partner predsjednika Erdogana i njegove stranke AKP, dao se slikati sa zemljopisnom kartom na kojoj se vidi sve otoke u istočnom Egeju, koji su prikazani kao turski teritorij – uključujući i najveći grčki otok Krit.
“Mokri snovi ekstremista ili službena turska politika?”, zapitao se grčki premijer Kyriakos Mitsotakis na Twitteru, te je zatražio službeno objašnjenje Ankare.
Unutarnje-politički razlozi dodatno “motiviraju” turske političare. Naime, iduće godine se u Turskoj održavaju predsjednički i parlamentarni izbori. Erdogan i AKP strahuju od značajnog gubitka podrške birača, između ostaloga i zbog visoke stope inflacije i loše ekonomske situacije. Vanjsko-političke čarke, kako se smatra, mogle bi odvratiti pažnju od problema kod kuće.
Ali i s grčke strane se zvecka oružjem, doduše to ne rade članovi vlade. Na TV-stanici Open je tako umirovljeni viceadmiral Yiannis Egolfopulos ponovno naklapao o tome kako bi se Turskoj mogla očitati lekcija: “Ako oni (Turska, nap. red.) povuku prvi potez, onda će doživjeti nešto što još nikada nisu doživjeli”.
Njemačka više nije neutralna?
Kako se u ovom sporu pozicionira Njemačka? Po pitanju suverenosti otoka, ministrica vanjskih poslova Baerbock je tokom nedavne posjete Grčkoj i Turskoj bila jasna: “Grčki otoci su grčki teritorij i niko nema pravo to dovoditi pod znak pitanja”. Na pitanje o militarizaciji nije odgovorila. Njezin turski kolega Cavusoglu se požalio da Njemačka po tom pitanju više nije neutralna: “Gospođa Merkel je to bila. Njemačka je u njezino vrijeme bila iskreni posrednik. Njemačka politika je bila uravnotežena”.
A u posljednje vrijeme, kaže on, “ta se ravnoteža nažalost izgubila”.
No, i grčka strana ima osjećaj da Njemačka ne tretira uvijek Atenu na fer način. Grčki šef diplomatije Nikos Dendias kritizirao je oštro njemački izvoz oružja i prodaju podmornica Turskoj.
“Zahvaljujući tim podmornicama raste opasnost da odnos snaga u Sredozemlju postane neuravnotežen”.
Naklonost Vašingtona
Njemačka ionako u tom konfliktu igra sporednu ulogu. I Erdogan i Mitsotakis se prije svega trude oko naklonosti Vašingtona. Činilo se najprije da je Mitsotakis u boljoj poziciji. Sredinom maja je održao govor pred oba doma Kongresa SAD, govorio je o tome da si NATO, nakon Ukrajine, ne smije dozvoliti “dodatni izvor nestabilnosti” na svom jugoistočnom krilu. Grčki premijer je od Vašingtona zahtijevao da ne podrži modernizaciju i proširenje turskog borbenog vazduhoplovstva uz pomoć aviona tipa F-16. Za Erdogana je ta posjeta bila bolna, jer je Mitsotakis uspio pridobiti SAD da Grčkoj prodaju F-35 borbene avione – dakle iste one koje Vašington nije htio prodati Turcima.
Ali samo nekoliko sedmica kasnije, američki predsjednik Joe Biden je na rubu NATO-summita u Madridu obećao da će “u potpunosti” podržati modernizaciju turske flote uz pomoć letjelica F-16. Tako je, kako se pretpostavljalo, Biden htio ponuditi Erdoganu nešto konkretno za podršku Turske ulasku Švedske i Finske u NATO.
Utjecaj rata u Ukrajini
Iako konačna odluka o isporuci F-16 aviona još uvijek nije “pala”, ova priča jasno pokazuje koliko Turska strateški profitira od rata u Ukrajini – zato što je pozicija Ankare sada još važnija nego što je bila ranije.
Turska je, prije rata u Ukrajini, kupila ruske rakete za protivvazdušnu odbranu i tako razbjesnila Amerikance. I svejedno je taj posao realiziran, zato što si NATO nije mogao dozvoliti raskol s Turskom, a pogotovo si to ne može priuštiti sada, u jeku ruskog rata u Ukrajini.
I da se vratimo opet Grčkoj: koncem jula je Erdogan pozvao NATO-partnere na vojnu vježbu u Izmiru na obali Egejskog mora. Praktički u vidokrugu grčkih otoka. Radilo se o mornaričkoj invaziji s ciljem osvajanja jednog fiktivnog otoka. Na vježbi su bile američke, francuske i talijanske trupe. Ali ne i grčke. Atina je žestoko protestirala. Ali taj protest se izgubio negdje u hodnicima NATO-centrale u Briselu.
(politički.ba)
