Predsjednici Hrvatske i Srbije, Tuđman i Milošević,prvi put su se tajno susreli u Beogradu 25. januara 1991. godine. Nakon svega što se dogodilo između Srba i Hrvata, nakon nevjerovatnih količina mržnje koja je proizvedena u oba tabora, Tuđman se iznenada obreo u Beogradu, na pregovorima sa Slobodanom Miloševićem.
“Ljudi su me i sa suzama u očima, iz prijateljskog kruga i drugi, uvjeravali da ne idem. Medutim, ja sam bio svjestan toga trenutka, da je u interesu Hrvatske, hrvatske slobode, da idem u Beograd, bez obzira šta ce se dogoditi”, izjavio je u BBC-ijevoj seriji “Smrt Jugoslavije” Franjo Tuđman.
Dva su se predsjednika dogovorila o redovnim jednomjesečnim susretima. Zbog iznenadne krize u Srbiji februarski susret je preskočen. Nemiri i demonstracije protiv režima u Beogradu održani 9. marta 1991. donijeli su i žrtve, a Milošević je na ulice glavnog grada izveo tenkove. Dvije sedmice nakon toga Tuđman i Milošević su se sreli u miru odmarališta Karađorđevo, 25. marta 1991. godine.
Karađorđevo je državno imanje na vojvodanskoj obali Dunava. U “prvoj” Jugoslaviji to je bio posjed kraljevske kuće Karađorđevića. Nakon Drugog svjetskog rata imanje je konfiskovano i pretvoreno u ekskluzivno lovište i odmaralište nove političko – vojne elite.
I nadmenom Miloševiću bilo je jasno, iako je imao stravičnu silu i do fašizma homogeniziranu naciju, da će biti prepreka i iznenađenja na putu njegovog stravičnog projekta kidanja živog tkiva bosanske države i pravljenja velike Srbije. Karađorđevo će postati sinonim za podjelu Bosne i Hercegovine. To je bilo mjesto prvih ozbiljnijih dogovora Miloševića i Tudmana o podjeli Bosne i trenutak od kojeg će se mjeriti vrijeme bosanske tragedije.
Stipe Mesić se sjećao svojih prijedloga srpskom rukovodstvu da se izbjegne rat:
“Pitao sam Boru (Borisava Jovića, člana Predsjedništva bivše Jugoslavije, op.S.O.) da li se on i Milošević slažu da sjednemo Tuđman i ja i njih dvojica za stol i da pokušamo izbjeći rat. Boro mi se javio i rekao da se on i Milošević slažu da se sjedne za stol, a s tim se složio i Tuđman. Nakon 15 dana sastao se hrvatski vrh i Tuđman je rekao da je ugovorio sastanak, razgovor u četiri oka u Karađorđevu. Budući da mi nemamo baš sjajna iskustva s Karađorđevom, jer smo mnogi nakon sjednice (državnog jugoslavenskog vrha protiv pokreta “Hrvatskog proljeća”, op. S.O.) u Karađorđevu 1971. godine imali itekako teške posljedice, ja sa mu prigovorio: Pa kud baš u Karadordevo? No, Tuđman je rekao da nije važno gdje se sastajemo, važno je da izbjegnemo rat i da vidimo šta oni žele.Po povratku iz Karađorđeva Tuđman je rekao da je sa Miloševićem dogovorio da će Hrvatska dobiti banovinske granice na račun BiH, a Milošević je još rekao: “Franjo, uzmi još i Cazin, Kladušu i Bihać,to je takozvana turska Hrvatska, a to Srbiji ne treba”. Sad se vidi zašto je Tudman kasnije igrao na kartu Fikreta Abdića,a zašto je Milošević radio sve ovo u Bosni”, zaključio je Mesić. 16)
Možda najbolji odgovor na sastanak u Karađorđevu dao je,nakon krvavog rata, ugledni hrvatski intelektualac Ivan Zvonimir Čičak:
“Danas je već svakome jasno da je jedan od najvažnijih ciljeva ovog rata bio dogovorno stvaranje “male velike Srbije” i “male velike Hrvatske”. Dakako, sa etnički što čišćim stanovništvom, i to po poznatoj maksimi svi Srbi (ili Hrvati) u jednoj državi”! 17)
Nakon povratka iz Karađorđeva Tuđman je u Banske dvore pozvao svoje najbliže saradnike, medu ostalim Josipa Manolića, Stipu Mesića i Hrvoja Šarinića. Objavio je istog časa kako je sa Miloševićem dogovorio podjelu Bosne i Hercegovine. Zatražio je odmah i kartu, koju je brzo odnekud donio Šarinić, a zatim počeo objašnjavati kako je izgledalo njegovo i Miloševićevo komadanje Bosne i Hercegovine.
Stipe Mesić se sjeća Tuđmanove euforičnosti nakon Karađorđeva:
“Kada se vratio, bio je sretan. Rekao je kako je Kadijević obećao da JNA neće napasti i kako se Milošević suglasio da će Hrvatska dobiti teritorij Banovine i zapadnu Bosnu: Kladušu, Cazin i Bihać” 18)
Mika Tripalo je, sjećajući se toga događaja koji je prepričavan u više navrata medu ličnostima u najužem političkom vrhu Hrvatske, prije bosanske tragedije, opominjao na hrvatsku pomoć Miloševićevoj politici:
“Da ne govorim,o ličnim ambicijama, o tome kako bi neko u Hrvatskoj želio postati povijesna ličnost, jer je stvorio što veću Hrvatsku i slično” 19)
16)(“Monitor”, 28. mart,1997.)
17)(Boris Dežulović, Ivan Zvonimir Čičak:Oluja iz Karadordeva, Feral Tribune,11.aug.,1997., str.3.-4.)
18)(Mladen Pleše:O tom sastanku zasad nema dostupnih…,Nacional,20. aug.,1997., str.6.-8.)
19)(Kasim Softić, Mika Tripalo:Suverenitet Bosne,strateški interes Hrvatske, Slobodna Bosna, 30.jan.1992.,str.,11.)
Stjepan Kljuić, tadašnji predsjednik HDZ-a BiH, potvrđuje da ga je nakon Karađorđeva Tuđman detaljno obavjestio o svojim dogovorima sa Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine.
Kljuić je tada saznao kako je postojala direktna telefonska veza izmedu Tuđmana i Miloševića. Tuđman je Kljujiću jednom prilikom dao nalog da porazgovara sa srpskim predstavnicima u BiH:
“Nazvao sam Radovana Karadžića, a on mi je rekao da čeka moj telefonski poziv. To znači da je Tuđman već prije rekao Miloševiću da mi je prenio nalog da nazovem Karadžića”.
Sastanak SDS – HDZ koji je uslijedio nije donio ništa dobrog za pregovarače. Kljuić je zatražio od njih da priznaju Hrvatsku u avnojevskim granicama, a oni su se “skočili kao oprženi iz svojih stolica”, 20)
Saradnja dva glavna kasapina za podjelu Bosne i Hercegovine nastavljena je istim tempom. Milošević je Tuđmanu u Karađorđevu predlagao:
“Da bi se izbjegao rat, rješenje treba potražiti u dogovoru Cvjetković -Maček iz 1939. godine, koji je najsvijetliji trenutak u historiji srpsko -hrvatskih odnosa” 21)
Ubrzo će biti osnovani timovi sa hrvatske i srpske strane koji će pristupiti detaljnijoj razradi ideje o podjeli Bosne i Hercegovine. U hrvatskom timu za podjelu bili su dr. Dušan Bilandžić, Josip Šentija (koji će odmah nakon prvih razgovora dati ostavku) i Zvonko Lerotić, a u srpskom timu Smilja Avramov (rodom iz Pakraca,u Hrvatskoj), akademik Kosta Mihailović i šef Miloševićevog kabineta Vladan Kutlešić. Komisije su zasjedale u tri navrata, po desetak sati, u Tikvešu kod Osijeka, dok su Milošević i Tudman šetkali po ovom starom odmaralištu i, uglavnom, rječito komadali Bosnu i Hercegovinu.
Šarinić piše o ovom susretu u Tikvešu:
“Dobro se sjećam, kad smo se, sredinom travnja 1991., helikopterom vraćali iz Tikveša sa susreta Tudman – Milošević, u trenutku kad smo prelijetali Borovo Selo, analizirajući razgovore, predsjednik Tuđman mi je dao komadić papira. Ništa pritom nije govorio, ali je njegov izraz lica jasno odražavao značaj sadržaja ispisane poruke. Čim sam je ugledao, bilo mi je jasno da je autor Slobodan Milošević. Sadržaj poruke ukazivao je predsjedniku Tuđmanu na opasnost od muslimanske ekspanzije, na njihove prijetnje i barjak na Romaniji. Danas kad razmišljam o tome,mislim da je Milošević potcijenio Tuđmana, vjerujući da će prihvatiti igru podjele BiH”. 22)
Izgleda nevjerovatno da Šarinić nije znao. Njegova se knjiga pojavljuje nakon stotina izjava Tudmanovih i Miloševićevih saradnika o tome kako se dijelila Bosna, pa i kartografa zaposlenih u Tikvešu. U svojoj će knjizi Šarinić na desetini mjesta govoriti o razmjenama gradova, teritorija i stanovništva.
20)(Lično svjedočenje S. Kljuića)
21)(Feral Tribune,25.april,1994.)
22)(Hrvoje Šarinić: Svi moji tajni pregovori..,Globus Intermacional,Zagreb,1999.,str.41.-42.)
Mika Tripalo je odmah saznao sadržaj dogovora i posao kartografskih grupa u Tikvešu:
“Poznato mi je da su te grupe dobile zadatak da dijele Bosnu, ne na tri nego na dva dijela – srpski i hrvatski. Muslimanski se dio nije spominjao” 23)
U Tikvešu i u Karadordevu primjetilo se kako Tuđman i Milošević vole šetati u pregovorima. Ta poduža šetnja predsjednika u Karađorđevu kasnije će postati tradicijom. “Upravo u šetnji vođeni su nadelikatniji dijelovi razgovora, jer su se i Tuđman i Milošević, navodno, bojali prisluškivanja tadašnje obavještajne službe JNA”. 24)
Smilja Avramov je za “Nacional”, od 17. augusta 1997. godine, izjavila o ovim pregovorima:
“Mi smo samo pripremili etničke karte iz 1918. godine i one na kojima je Jugoslavija podijeljena, na kojima je Kraljevina Jugoslavija podijeljena na srezove i banovine.”
Zatim se zasjedalo u Beogradu i Zagrebu. Tuđman je dr. Dušanu Bilandžiću rekao da se sa Miloševićem načelno dogovorio o podjeli Bosne i Hercegovine, a da to komisije moraju razraditi na mapama. Josip Šentija je nakon ovih razgovora dao ostavku, smatrajući takve pregovore besmislenim.
Bilandžić je upozoravao Tuđmana da ti razgovori ne vode ničemu:
“Rekao sam da su se oni možda načelno dogovorili, ali da je taj dogovor nemoguće provesti, jer u zemljovidima nastaju problemi,koji se, prema mome mišljenju, ne mogu riješiti. Naime, vodile su se beskrajne rasprave oko toga čija je neka dolinica, srpska ili hrvatska, tko ima većinu u nekome gradu… Osim toga oni su nam prepuštali samo zapadnu Hercegovinu”.
“Upozorio sam Tudmana”, sjeća se Bilandžić u jednom svom intervjuu u zagrebačkom “Nacionalu”, “da postoje tri krupne prepreke za podjelu BiH, od kojih je samo jedna dovoljna da njihov dogovor padne u vodu. Prvo, ko će se usaglasiti koje je područje hrvatsko, a koje srpsko? Drugo,šta će na sve to reći Muslimani? Na tu moju primjedbu Tuđman je odgovorio da oni neće ništa reći, ako se Srbi i Hrvati dogovore. Skrenuo sam mu pozornost na treći problem koji, doduše nije bio težak kao prva dva, ali ipak je bio problem. Šta će na sve te naše dogovore reći medunarodna zajednica?”
23)(Mika Tripalo:Krojači nove banovine, Feral Tribune, 25.august 1997., str. 12.)
24)(Drago Hedl: Tko s đavolom Tikveš sadi”, Feral Tribune, 25.august, 1997.,str.10.-12.)
Tuđman je na to odgovorio da će svijet pristati na sve što se ovdje dogovori” 25)
Američki ambasador Cimerman je u Beogradu i Zagrebu ponavljao: “Dalje ruke od Bosne, inače ćete naići na osudu Amerike”, 26)
Bilandžić, partizan i saradnik Josipa Broza Tita, bio je dugogodišnji blizak prijatelj sa Tuđmanom. Kada je svojevremeno, pred samu smrt, progovorio o apsurdnom i zločinačkom dogovoru Tuđmana i Miloševića u podjeli BiH, jedan očajni novinar mu je dobacio: „Ali u Bosanskoj Posavini Hrvati i Srbi su ratovali.“
Bilandžić odgovara: “To je bio najveći apsurd. Milošević i Tuđman su organizirali te oružane borbe za Bosansku Posavinu. Tada sam ga pitao: Franjo, zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već predana Srbiji. Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobiveno borbom. Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je to predano bez borbe.”
U Posavini je poginulo 2200 branitelja, Bošnjaka i Hrvata. Najviše zbog izdaje na terenu.
Nenad Čanak, predsjednika Lige socijademokrata Vojvodine govori o svojim saznanjima ove “kartografije”:
“Stjepan Mesić mi je posvjedočio da je oktobra 1991. godine (u vrijeme rušenja Vukovara) u Zagrebu boravila delegacija rukovodstva Srbije, na čelu sa dr. Smiljom Avramov, specijalnim savjetnikom predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, a u Beogradu delegacija Hrvatske, na čelu sa šefom kabineta Franje Tudmana (Hrvojem Šarinićem, op. S.O.)
25)(Mladen Pleše, Dušan Bilandžić: Držim da se predsjednik Tudman malo zaletio kada me nazvao čudovištem: mi smo bili prijatelji punih 50 godina, a po njegovu nalogu 1991.godine čak sam sa Srbima izrađivao zemljivide o podjeli Bosne, Nacional, Zagreb,25.sept. 1996.,str.40.-41.)
26)(Miloš Minić:Dogovori u Karađorđevu o podeli Bosne, Rabic, Sarajevo, 1998., str.31.-33.)
Njihov je zadatak bio da usaglase mape podjele Bosne i Hercegovine izmedu Srbije i Hrvatske” Čanak je dodao da je, prema Mesiću,”formiranje tih komisija -“radnih grupa” za podjelu Bosne dogovoreno u Karađorđevu”. 27)
O vrlo čudnim prijateljskim odnosima hrvatskog i srpskog predsjednika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, bosanski predsjednik Alija Izetbegović naslutio je vrlo rano. Na sastanku predsjednika bivših jugoslovenskih republika u Splitu 28. marta, tri dana nakon Karađorđeva, Tuđman i Milošević su pred njim otvorili karte o podjeli Bosne i Hercegovine. Nakon povratka iz Splita bosanski predsjednik je izgledao potpuno slomljen i dvije noći nije oka sklopio, nego je do iznemoglosti šetkao po svojoj sobi. Konačno, nije izdržao zapitkivanja svoje porodice, pa je priznao da su Tuđman i Milošević čvrsto dogovorili podjelu Bosne.
Ta saznanja prenijet će nekim svojim saradnicima. Bilo je to 28. marta 1991. godine, dakle samo tri dana nakon Tuđmanovog i Miloševićevog sudbinskog dogovora u Karađorđevu.
Tajna se nije mogla dugo čuvati,jer su se dvojica “kasapa” sve otvorenije dogovarala o svojim planovima protiv Bosne.
Uslijedio je još jedan sastanak u aprilu 1991. godine. Stjepan Mesić je svjedočio pred Tribunalom u Hagu. O tom ga je sastanku izvjestio Tuđman.”Milošević je tada Bosnu nazvao “neodrživom”. Tada je, također, kazao Tuđmanu da Hrvatska može dobiti dijelove Bosne koji su Srbiji nepotrebni” 28)
Dakle, slijedili su sastanci šest predsjednika bivših jugoslovenskih republika: nakon Beograda 4. aprila, sedam dana kasnije na Brdu kod Kranja, 15.aprila opet u Karađorđevu, u Ohridu 18. aprila, na Cetinju 29. aprila, u Beogradu 15. maja i, konačno, u Stojčevcu kraj Sarajeva – 6. juna.
Na sastanaku u Stojčevcu odmaralištu pokraj Sarajeva, Tuđman i Milošević su izgledali kao ljudi kojima je užasno dosadno sjediti i pregovarati. Bili su nekako dominantni i nadmeni prema ostalim predsjednicima jugoslovenskih republika.
U tri navrata, tokom ovog sastanka, Milošević i Tuđman izlazili su na balkon, koji je bio povezan sa salom, i kratko i tiho razgovarali.
Nakon skupa, pred odlazak iz Sarajeva, pažljivo su se odvojili od gomile na aerodromu. Kad su se udaljili pedesetak metara od ostalih, vidjelo se
27)(Nenad Čanak:Susret bez svedoka uvod u rat, Naša Borba, Beograd, 22. juli, 1996.,str. 9.)
28)(Stjepan Mesić: Jović je tražio dvije trećine Bosne, Oslobođenje, 21.mart 1998., str.8.)
kako se ubrzano dogovaraju. Jedan službenik bosanske državne sigurnosti uspio im se približiti kad su već prekidali svoj razgovor. Po kratkim upadicama službeniku je bilo jedino jasno da Milošević i Tuđman više nemaju strpljenja za pregovore sa Izetbegovićem.
“Gotovo”!“Dosta je više Alije”!“Dosta”, čulo se kako jedan drugom dobacuju…
Posljednji susret u dogovorima čelnika bivših jugoslovenskih republika, koji će se 12. juna održati u Splitu, biće prilika Miloševiću i Tudmanu da u još žešćem tonu napadaju na Izetbegovića, tražeći da pristane na nekakvu nemoguću kantonizaciju, koja bi značila sabijanje Bošnjaka u geta pri većim gradovima, što je bio i plan iz Karađorđeva. Nasuprot bahatom odnosu prema bosanskom predsjedniku, njihov odnos je bio iznimno srdačan, prepun smijeha i šala, ali, opet, sve do trenutka kad bi se morali uključiti u razgovor sa Izetbegovićem. Tada su njihova lica postajala mrzovoljna, a njihov glas grub i prijeteći.
Na sastanku sa Izetbegovićem u Splitu prišli su karti obješenoj na zidu i odmah počeli raspravu o podjeli Bosne i Hercegovine. Izetbegoviću se činilo, priznao je kasnije, kako ga uopée ne primjećuju zaneseni u ovo nevjerovatno čerečenje bosanskog teritorija. Prema Tuđmanu i Miloševiću bosanskim muslimanima, Bošnjacima, ostavilo bi se tek nešto malo geta pri gradovima. Tuđman i Milošević su se zatim srdačno rukovali. Sastanak je bio završen tako što je Izetbegovié dobacio dvojici samouvjerenih “kasapina”:
“Dok sam ja živ, podjelu Bosne neću dozvoliti”.
Izetbegović se u BBC-ijevom serijalu “Smrt Jugoslavije” sjećao tog splitskog ponižavajućeg susreta sa kasapima Bosne:
“Čitav dan sam se nadmudrivao sa njima, a uveče kad sam se vratio u Sarajevo, novinari su me pitali je li bilo govora o podjeli BiH. Kazao sam samo jednu rečenicu: Sa mnom se ne može razgovarati o podjeli Bosne! Međutim, danas je jasno kako to što se dogodilo u Karađorđevu obilježava čitavu historiju naših odnosa i objašnjava dogadaje koji su slijedili svih ovih četiri-pet godina nakon toga”, rekao je Izetbegović.
Nakon dogovora u Splitu, Milošević i Tuđman kreću istovremeno u dogovore sa svojim istomišljenicima u Bosni i Hercegovini. Milošević, dan nakon splitskih dogovora, poziva rukovodstvo bosanskog SDS-a u Beograd i zahtjeva od njih još direktniju saradnju sa HDZ-om BiH u podjeli Bosne.
Dr. Tuđman, istovremeno, dan nakon splitskog sastanka, 13. juna 1991., saziva impozantan skup čelnih ljudi HDZ-a iz zapadne Hercegovine i srednje Bosne, koji raspravljaju o podjeli države u kojoj su do tada mirno živjeli i imali pristojne karijere. Dakle, hrvatska strategija o podjeli Bosne zvanično se uobličava gotovo dvije godine prije nego što će se definitivno razbuktati sukob izmedu HVO-a i Armije BiH. Sva nagađanja o tome ko je u Bosni izazvao sukobe izmedu Bošnjaka i Hrvata izgledaju suvišna onima koji su već tada znali za velikodržavne projekte Tuđmanovog režima.
Stjepan Kljuić, tadašnji šef bosanskohercegovačkog HDZ-a, sjeća se zagrebačkog skupa od 13. juna 1991. godine:
“Govorilo se o podjeli Bosne i Hercegovine i ja sam se tada suprotstavio takvim namjerama. Sjećam se da je Vice Vukojević zagovarao podjelu, a da sam se ja žestoko usprotivio. Raspravljane su sve varijante. Vukojević je bio za podjelu Bosne i Hercegovine izmedu SRJ i Republike Hrvatske bez Bošnjaka. Najprije se govorilo o podjeli BiH rijekom Neretvom. Hrvatska će biti desna obala rijeke, zagovarao je Vukojević, i gradovi Konjic, Jablanica. Reagirao sam i rekao kako su Bošnjaci Muslimani tamo većina. Malo ko zna da je tada većina prisutnih čelnika HDZ-a stala uz mene i pobunila se protiv podjele BiH. Jedan od prvih koji je stao uz moj koncept bio je Martin Udovičić iz Travnika” 29)
Nakon ovoga sastanka beogradski list “On” prenio je detaljno, u prvom broju, razgovore čelnika HDZ-a BiH sa Tuđmanom. (Sve se nekoliko godina kasnije potvrdilo u “Stenogramima” sa ovih skupova u Banskim dvorima)
Tudman dugo govorio o povijesti Hrvata o aktuelnoj situaciji u Jugoslaviji i o potrebi povijesne nagodbe sa Srbima”… Martin Udovičić,profesor iz Travnika i član Predsjedništva HDZ-a BiH se usprotivio podjeli Bosne i Hercegovine, dok se “Milivoj Gagro, gradonačelnik Mostara, založio za granice Banovine, ali pod uvjetom da se razgraničenje sa drugim narodima obavi mirnim putem”… Predsjednik općine Odžak Stipo Ivanković tvrdio je kako”Katolička crkva ideju
29)(Lično svjedočenje Stjepana Kljuića)
o podjeli Bosne nikada neće podržati”.. Tajnik HDZ-a Busovače Dario Kordić je sramežljivo upitao: “A da li je i Busovača u granicama Banovine”? Bio je “ohrabren nakon što je dobio potvrdan odgovor”. Ignac Koštroman se okomio na Stjepana Kljuića. Gojko Šušak, tada ministar za iseljeništvo u Vladi Hrvatske, bio je najprecizniji kada je bez okolišanja poručio da će se Hrvatska boriti za svaki pedalj BiH. Samo godinu dana kasnije,ta će njegova poruka imati vrlo konkretno značenje”. 30)
Prilikom svjedočenja u Hagu, ovog susreta Stjepan Kljuić se dobro sjećao:
“Moram vam reći da su na tom sastanku pojedinci davali takve izjave kao da su na pijaci. Jedan je govorio: ‘Dodaj ove dvije opštine, Jablanicu i Konjic ovamo meni’ Ja sam rekao: Ali to nije moguće jer su to jedine opcine u kojima je SDA dobila izbore, i oni imaju 70 posto populacije”. “Ali, te mi opštine trebaju zbog komunikacije”,bio je odgovor koji sam dobio” 31)
Već 19. juna 1991.godine Tudman i Milošević se ponovo sastaju u Beogradu i razgovaraju u četiri oka, u jednoj vili u Botićevoj ulici. Razgovor se vodi isključivo o podjeli Bosne i Hercegovine. Svoje će namjere opet utvrditi i jedan i drugi lider novim pozivima njihovim vazalima u Bosni, nakon ovoga sastanka. Milošević saziva paljanske rušitelje Bosne odmah nakon beogradskih dogovora sa hrvatskim predsjednikom. Tudman, sutradan, 20. juna 1991. u Zagrebu okuplja bosanskohercegovačke dužnosnike i dijeli im lekcije o svojim dogovorima sa Miloševićem. Prema svjedocima, ovaj put je prisutno samo 11 najvjernijih poslušnika iz Bosne i Hercegovine.
Oni prihvataju opredjeljenja i zaključke iz ovih razgovora sa predsjednikom svih Hrvata. Opredjeljeni su jedinstveno za otcjepljenje zapadne Hercegovine i srednje Bosne od matične države i pripajanje Hrvatskoj. Od ovoga sastanka samo će jačati želja bosanskohercegovačkih’ Hrvata za secesijom, pravit će se prvi planovi za pripojenje Hrvatskoj i izazivanje sukoba protiv Bošnjaka.
30(Suzana Mijatović: “Bez budala kakvi su…”, Slobodna Bosna, 22. maj 1999.)
31(Izetbegović me nije obavijestio.., Slobodna Bosna, 23.okt.1999. str.8.-9.
Nastavit će se…
