Od riječi do riječi, tačkom i zarezom, prenio sam sve što sam zapisao u svoj dnevnik. I danas, 30 godina kasnije, ne mogu dokučiti mirnoću ruke. Olovka mi nije podrhtavala, nisam pisao pa križao. Sve je odmicalo tečno… Samo siguran čovjek može pisati bez greške i ne ispravljati ništa. Ovaj dokument prvi put objavljujem. Zbog spoznaje da sam do kraja predvidio namjeru zločina. Sve mi je onda bilo jasno. Dao sam u naslovu riječ PROJEKAT, jer vjerujem da je sve to bio projekat, a ne zlokobna vjekovna mržnja ili nešto drugo. Dobro pripremljen i razrađen projekat. Takav projekat nikad nisu mogli provesti oni koje nosi mržnja, nego samo oni koji vjeruju u njega. I smatraju svojim pravom, čašću i privilegijom provesti ga do kraja. Preneseno iz knjige „Moja zemlja je srebrena“.
Deveti august 1992. nedjelja
Bosanska Dubica
Popio sam jutarnju kafu. Ona je ovdje postala neki ritual. Smiruje me posle svake noći. Uvodi nas u dan polako i smireno, i svojim blagim okusom čini srećnim do prvog sumraka. Ljetna žega se nastavlja. Sunce se promalja odmah poslije jutarnje izmaglice, počne pržiti prije osam sati. Podsjeća me to na naša ljetovanja na moru. Poreč, Dubrovnik, Zadar, sve ljepše od ljepšeg, divio sam se njihovim jutrima. Sunce pođe pržiti ranom zorom, cvrčci, razne bube pjevaju svoju muziku, a toplota se odbija od površine zemlje i kao da titra iznad nje.
Dan je sada isti i kod nas, ne pamtim toplije ljeto. Šteta što smo sada kao u zatvoru pa ne možemo nigdje. Noću je orgijanje dinamitaša normalna stvar. Sinoć je bilo struje od 20 do 23 sata. Gledali smo finalnu utakmicu na Ljetnim Olimpijskim Igrama u Barceloni. Košarkaška utakmica Hrvatske i SAD. Amerikanci su doveli NBA reprezentaciju. Niko im se nije mogao provući ispod 20 koševa razlike. Tako je bilo i sinoć. No, ipak Hrvatska je postigla veliki uspjeh osvajanjem 2. mjesta. Ove Olimpijske igre su prošle a da nisam gledao nekoliko takmičenja.
Struje nema i više nemam ni ljutnje na to, navikao sam. Odmah po nestanku struje odjeknula je strahovita eksplozija, od nje su i stakla podrhtavala, mislio sam da će se rasprsnuti. Sad se tako čini već četvrti mjesec iz dana u dan, to već nije senzacija u gradu. Ne pita se više čija je kuća ili radnja odletjela u vazduh, zna se da je muslimanska. Ovdje su počeli i šale na račun toga, kažu po selima „zoljama“ vraćaju krave iz djeteline i kukuruza.
Ravnodušnost ljudi sada u ovom najtežem vremenu me posebno interesuje. Straha više nema, mnogo njih je u kući doživjelo miniranje, nekoliko čak da im „zolja“ pogodi spavaću sobu. Šok je trenutni i poslije ravnodušnost. Djeca se više ne trzaju na razorne zvuke puškaranja, detonacija, to ih zabavlja, smijeh postaje jači i osjećaju se još nadmeniji. Čak se ne bude više noću kad i prozori podrhtavaju. Pitaju razne stvari, ne mogu im objasniti. Vršnjaci njihovi nosaju prave pištolje, prijete im, sjedeći u naručju očeva koji su im se vratili sa fronta. Čike iz Interne TV ih pitaju hoće li biti vojnici kao tate, a oni im stidljivo mašu glavama. Ne pitaju ih sine, hoćeš li biti inženjer, doktor ili majstor a ne vojnik koji ide trista kilometara od kuće da razori nečije ognjište, da uništi nečije djetinjstvo, da prekine započetu mladost, ne znam dalje šta bih im prije rekao. To je najteži oblik pritisaka na djecu i ljude koje sam vidio do sada.
Ovaj nazovi premijer, nazovi nove Jugoslavije Milan Panić je pao sa neba. Mislim čak da mu zavidi i Nele Karajlić na “provalama”. Nudi usred podneva 5.000 DM novinaru da nađe logor u BiH, a isto veče cijeli svijet to vidi.
CNN pravi reportažu o logoru i ubacuje razbarušenog doktora koji kaže da nema toga, sve laž do laži, smuči mi se. Čini mi se da bi i slijepi progledao prije nego Srbi priznaju istinu o nedjelima koje čini njihova vojska osveštana od popova.
Sad shvaćam da je srpski nacionalizam prosto eksplodirao. Nošen je dugo godina, pažljivo pripreman, prilagođavali su se na svim mjestima, uspijevajući da nam zamažu oči, vojsku su podredili sebi, gradili su vojne utvrde i skladišta gdje im je strateški odgovaralo. Školovali su primitivce, izvadivši ih iz opanka i gurajući ih u najviše škole. Prosijedi i senilni akademici su mazali oči javnosti a ustvari su tražili vođu koji bi ostvario njihov davno i brižljivo napisani Memorandum. Neposlušne iz svojih redova bacali su u geta; poslušne obdarivali funkcijama. I sve to četrdesetak godina dok nisu našli vožda.
Sad je vrhunac toga. Učestvujući u tome cilju, sa oko 90 posto srpskog naroda čine ogromnu većinu. Onih 10 posto poštenih će da osjete kompletnu izolaciju bez imalo krivice za sve što se desilo. Ove male provincije su odlični pokazatelji te statistike koje čovjek htio ne htio mora da vidi. Moj grad je ogledalo svega toga. Dolazeći u gradove, ne mogu zaboravljati njihova oduševljenja, simpatičnu nesnalažljivost i poslije određenog vremena odličnu preobrazbu na moderan život urbanog čovjeka. Njihove žene preskačući iz opanaka u cipele postale su njihova vodilja kroz sve situacije koje su im nametnute. Ženine prevare su bez problema podnosili, prelazak iz radničkih šupa u velelijepe stanove su vrhunac njihovog tvrdoglavog čekanja.
Radnički krediti su im bili za kupovinu kola i odlazak na ljetovanja. Primanja na nova viša radna mjesta i na više društvene ljestvice su ih oduševljavali i na kraju ovo. Zbog čega su po zadatku krenuli na brda i pljuju granatama na sve što smo im dali. Kažu ješćemo korijenje ako treba, ne znam zašto sve to. Moja duša, tijelo se uvijek bunila protiv prostote koja je izvirala iz njih. Ne znam koja generacija će nasljedstvo od ovoga otpisati.
