Laža, paralaža, muljaža i reciklaža

Izborna kampanja u Bosni i Hercegovini ulazi u finale. A kakva je bila? “Kampanjska, da kakva će bit?” kazale bi mostarske liske. Političari su po definiciji kampanjci, jer počnu raditi nešto tek onda kad im “gori pod nogama”. Četiri duge godine imali smo državnu vladu i parlament u sjeni i u hladu, uz osigurane budžetske jasle. U Crnoj Gori imaju takmičenje u izležavanju i lijenosti, ali pored naših vlastodržaca nemaju šansi.

Za političare su novi mandati isto ono što su glumcima daske koje život znače. Zato sad pred izbore treba uložiti maksimum novih obećanja koja im život znače.  Sa izbornih plakata stare guzonje obećavaju nove vjetrove. U moralnoj pustinji neki idu čak dotle da obećavaju da će s njima Sarajevo postati Dubai?! Nema veze što fali pijeska, a i more. More sve pred izbore. Drugi pak, su već dali toliko obećanja da moraju stara obećanja reciklirati. U predizbornom haosu i mahnitlooku pažljivi posmatrači mogli su primijetiti i tragove genijalnih domišljatosti kakva je npr. tvrdnja vladajuće stranke da je u proteklom mandatu imala odgovore na sva pitanja, što znači da opozicija nije bila u stanju da postavi toliko pitanja koliko je ona (pro)nalazila odgovora. Šta bi tek (na)govorili da su uspjeli formirati vlast u Federaciji BiH poslije prethodnih izbora. Nezapamćen je slučaj da (pra)stara vlast dočeka i nove izbore u tehničkom mandatu. Kako se stvari razvijaju Novalić i preostali mSvi članciinistri mogli bi i penziju dočekati u tehničkom mandatu.

Politika je postala najpopularnija oblast i zanimanje čak i među mladima. Bar onima koji su ostali u zemlji. Biti dio vladajućeg aparata je egzistencijalna sigurica. To su mladi brzo skontali. Političke stranke u BiH mogu regrutovati više mladih za izborne liste nego što može regrutovati…neću reći ko. Interesantan je detalj da praktično nema novih lica u kampanji, barem ne kao “frontmena”. Sve se svodi na stare, provjerene i dokazane budžetske prvoborce i “preletače”. Zato ne treba čuditi što sve izgleda haotično. Njima odgovara proizvodnja haosa da bi zametnuli tragove lošeg rada i (za)laganja u proteklom mandatu, a posebno izbjegavanje odgovornosti. Haotično obnašanje vlasti je ključna karakteristika, jer sve su stranke istodobno i vlast i opozicija, u zavisnosti od nivoa.

Vladajućim strankama su uvijek krivi njihovi partneri u vlasti. Oni bajagi nešto hoće, ali im partneri ne daju. Opozicija na državnom i entitetskom nivou ih s pravom kritikuje. S druge strane ta ista opozicija je vladajuća struktura na nižim nivoima vlasti, u kantonima, pa i općinama. Zato i njih, isto s pravom, kritikuje aktuelna vlast višeg nivoa.  Vlast i ko “fol” opozicija reže jedna na drugu, a zapravo su svi reži-mlije. Rezultat je da imamo haotičnu scenu na kojoj svako svakoga s pravom napada. Postoji tzv. “Teorija haosa” u matematici i fizici, ali u politici još nije dovoljno istražena. Ko je bude istraživao Bosna i Hercegovina bi mu mogla biti dragocjen uzorak.

(Ne)zabilježen je slučaj izbjegavanja tv-debate među kandidatima za Predsjedništvo BiH. Za Bakira Izetbegovića je tv-debata na komercijalnoj televiziji “luk i voda”, za Denisa Bećirovića je debata bez Bakira  “vodu vari, vodu hladi”, dok je Mirsad Hadzikadić ostao sam na braniku otadžbine/domovine, iako nije “ni luk jeo, ni luk mirisao”. Poslije negativnih javnih reakcija kandidati su skontali da su se preračunali, pa su navrat-nanos pristali na tv-debatu. Opet nismo čuli ozbiljnu priču o programima i o ciljevima, a posebno kako i s kime će ih postići? Kako ćeš imati cilj ako ti je samo fotelja meta? Općenito u kampanji se čulo zavijanje i olajavanje protivkandidata I to su bili jedini programi koji su dopirali do građana. Za svaki slučaj stranački prvaci su se osigurali zauzimajući čelna mjesta kompenzacionih listi. Hamaliti kompenzacionu listu nije teško.

Ujedinjena opozicija od čak 11 stranaka (kako to moćno, ali šuplje zvuči) se ujedinila da bi podržala predsjedničkog kandidata Denisa Bećirovića, a i šire. On bi trebao donijeti promjene iako je po dužini budžetskog staža ravan Bakiru Izetbegoviću i Željku Komšiću. Zamislite ako on pobijedi tu koaliciju od 11 stranaka? To će biti kao u filmu “Oceanovih jedanaest”, sa isplaniranim odvraćanjem pozornosti od prevara i laži. U kampanji se već međusobno optužuju. E ako taj novi probosanski blok bude u prilici da formira vlast sa prohrvatskim blokom okupljenim oko HDZ-a ili prosrpskim blokom okupljenim oko Dodika ili Šarovića, skoro pa svejedno, nek” nam  dragi Bog bude na pomoći.

Poslije unutrašnjopolitičkih tema nekoliko riječi i o vanjskopolitičkim.

U bivšoj državi su djecu u školama učili da je Jugoslavija okružena BRIGAMA (Bugarska, Rumunija, Italija, Grčka, Austrija, Mađarska, Albanija). Raspadom SFRJ unutrašnja republika Bosna i Hercegovina je dobila novo okruženje i stare velikodržavne “brige” iz Srbije i Hrvatske. Dva smrtna neprijatelja su smrtni prijatelji kad je Bosna i Hercegovina u pitanju. I u ratu i u miru. Naša sreća u nesreći je što smo svi skupa okruženi velikim tatom-NATO-om. Ono što začuđuje je što svi, ama-baš-svi politički subjekti u kampanji navode da im je cilj članstvo Bosne i Hercegovine u NATO i EU. U tome nema razlike između pozicije i opozicije. Argument obje strane je isti, da većina građana BiH upravo to želi. To je vjerovatno tačno iako je popularnost tih ciljeva osjetno oslabila. Pošto o našem članstvu u Evropskoj Uniji u konačnici moraju dati saglasnost sve države članice, red bi bio da naši političari kažu svome narodu(ima) šta o našim željama misle svih 27 država članica EU. E tu dolazi veliki veznik ALI.

Evropska Unija neće proširenje.  Umorili su se od novih članica, uglavnom kokuza sa demokratskim deficitima i manjkom volje za evropske vrijednosti. Zato nam umjesto proširenja obećavaju perspektivu. Ko čeka dočeka… Jeste li ikada čuli predstavnika EU ambasadora Sattlera ili recimo američkog ambasadora Murphya, koji nam predstavljaju EU kao naš cilj i mjesto obećanog blagostanja, da nam govore koliko procenata stanovništva u EU želi proširenje? Zašto nam ne podastru rezultate ispitivanja javnog mnijenja iz tih zemalja? Zasto se kriju? Nije valjda da ih nema?! Zato što bi se s rezultatima ankete u prah i pepeo pretvorili i glavni vanjskopolitički ciljevi svih naših političkih subjekata. Morali bi se potruditi da traže nove ciljeve u neizvjesnoj i nepredvidljivoj budućnosti, jer se svijet kakav smo upoznali pred našim očima raspada poslije ruske invazije na Ukrajinu. Naravno, našim političarima je lakše nojevski zabijati glavu u pijesak nego promišljati budućnost države i naroda zasnovanu na realističnim političkim premisama, a što bi trebalo da rade odgovorna politika i njeni akteri.

Izborna kampanja zapravo je bila smarajuće dosadna. Deja vu.

Laža i paralaža, muljaža i reciklaža.