Republika Hrvatska upregnula je sve svoje diplomatske snage, a ne štedi ni unutrašnjopolitičke, da bi omogućila učešće Hrvatske vojske u mirovnoj misiji “Althea” (EUFOR) u Bosni i Hercegovini. Ako je kojim slučajem NATO zamijeni onda i u tom okviru.
Zašto je Hrvatskoj toliko stalo da pošalje svoje trupe u susjednu državu? Postoje li skriveni ciljevi ? Da li su namjere kojima argumentiraju ogroman pritisak koji kao članica NATO i EU vrše na te multilateralne organizacije zaista miroljubive i dobrosusjedske? Oko ove teme postoji oštra polarizacija stavova s obje strane Save.
Republika Hrvatska je potpisnica Dejtonskog (MIROVNOG) sporazuma, skupa sa Republikom Bosnom i Hercegovinom i ondašnjom Saveznom Republikom Jugoslavijom. Po svojoj pravnoj prirodi to je međunarodni ugovor. “Pacta sunt servanda” (ugovori se moraju poštivati) je vrhovno načelo ugovornog prava koje je hrvatska državna politika svjesno gurnula u zapećak. Sada hoće da kao strana potpisnica, a potpisnica je samo zato što je bila strana u međunarodnom sukobu u BiH od 1992-1995., pošalje svoje vojnike na teritoriju druge države potpisnice. U Članu II Dejtonskog ugovora strane su se obavezale da će poštovati dogovore o “vojnim aspektima mirovnog rješenja i aspektima regionalne stabilizacije”.
U Aneksu 1A član III posebno je istaknuta obaveza povlačenja sa teritorije BiH svih stranih snaga, uključujući naravno, i Hrvatsku vojsku. Sad bi da je vrate. E ne može! O vojnom učešću Hrvatske i njenih agresivnim akcijama na tlu Bosne i Hercegovine svjedoče rezolucije Ujedinjenih nacija iz toga perioda, svjedoči više presuda Haškog tribunala za počinjene ratne zločine, a posebno mjesto zauzima presuđeni “udruženi zločinački poduhvat (UZP) u koji je umiješan i za koji je odgovoran najviši politički i vojni vrh Hrvatske”. Treba li ponoviti da je Haški tribunal presuđivao na osnovu nepobitnih dokaza, van razumne sumnje, na osnovu dokumenata, svjedočenja aktera i žrtava, i priznanja počinitelja, a ne na osnovu nečijih političkih potreba. Problem je što se hrvatska država nikada suštinski nije suočila s tim teškim naslijeđem niti je društvo u najvećoj mjeri doživjelo potrebnu katarzu. Postoje, naravno, izvanredni pojedinci među hrvatskim političarima, medijskim djelatnicima kao i među običnim pukom koji se nisu libili da posvjedoče istinu ma koliko bila opterećujuća za njihovu državu i narod. To ulijeva nadu.
Usprkos ovim činjenicama Hrvatska je zapela svim silama da opet pošalje svoje vojnike u BiH. Predsjednik Hrvatske i vrhovni komandat Zoran Milanović javno se upitao zašto Hrvatska ne može slati vojnike u BiH, a oni koji su napravili sav nered mogu? Po njegovom mišljenju “Austrija, Mađarska i Turska, su države koje su historijski napravile sav nered u Bosni i Hercegovini, od stoljeća sedmog”, pa one mogu učestvovati u mirovnim snagama, a Hrvati ne mogu?!
Kad već “tjera mak na konac” zaboravni predsjednik trebao je spomenuti užasni “nered”, kao eufemizam za strašne zločine, koji je tokom Drugog svjetskog rata napravila Nezavisna Država Hrvatska, kao i totalno uneređivanje koje su napravile vojske susjednih država skupa sa domaćim kolaboracionistima, a koje su ognjem i mačem provodile dogovor Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine. Zar je bilo teško zaključiti da je pokušaj slanja hrvatskih trupa u BiH “guranje prsta u oko” Bosni i Hercegovini? Čemu služi namjerno kopanje po ratnim ranama? Zar se tako promoviraju regionalna saradnja, stabilnost i dobrosusjedski odnosi kako nam slatkorječivo poručuju dobrohotni europejci: premijer Andrej Plenković i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman? On je pisao generalnom sekretaru NATO-a Jensu Stoltenbergu kako su Hrvati diskriminirani zato što ne mogu ići kao mirotvorci u BiH i pritajeno zaprijetio da bi to moglo ugroziti jedinstvo NATO.
Pismo Željka Komšića Stoltenbergu, kao reakcija na Grlić Radmanovo, u kojem je naveo da zemlje koje su učestvovale u ratnim operacijama tokom rata u BiH ne mogu biti u sastavu EUFOR-a”, razbjesnilo je kao i obično, zagovornike “nove”, a zapravo stare hrvatske politike.
“Borit ćemo se uvijek za zaštitu Hrvata u BiH. Inzistirat ćemo da Hrvatska po potrebi šalje svoje vojnike u okviru operacije Altea u BiH, u okrilju NATO-a ili EU. O tome ćemo mi odlučivati, ne Sarajevo, ne Beograd. Došlo je novo vrijeme u hrvatskoj politici”, saopćeno je iz Milanovićevog ureda. Cinici bi rekli “dajte lisici da čuva kokoši.” Kako i gdje namah nestade miroljubivost koju bi Hrvatska vojska trebala ponijeti u mirovnu misiju u susjednoj BiH?!
Ne radi se dakle, o očuvanju mira, nego o isključivoj zaštiti Hrvata, a ne svih naroda i građana BiH što je svrha mirovne misije. Čemu dakle vojna zaštita Hrvata ako su ustavno zaštićeni sa svake strane i konstitutivni u svakoj pori?
Predsjednik Milanović je nedavno potvrdio stvarnu namjeru slanja hrvatskih vojnika u BiH: “…Šta će biti sutra? Hrvati će proglasiti samoupravu. EUFOR i ALTHEA će biti nahuškani na Hrvate. Šta ćemo onda? Je li vidite da se te stvari dešavaju? Ja želim izbjeći da se to dogodi i da se hrvatski interesi akomodiraju u okviru Dejtona”.
U tom grmu leži zec. Ako neki Hrvati dobiju “signal” da proglase treći entitet treba imati mehanizam za blokiranje međunarodnih mirovnih snaga čiji je mandat da to spriječe.
Dragan Čović, krovni u Hrvata, više je puta izjavljivao da im je cilj stvaranje trećeg entiteta, što je zapravo Milanovićeva “akomodacija” u okviru Dejtona.
Upitan da prokomentira učestvovanju Hrvatske vojske u mirovnoj misiji u BiH Čović je rekao da “nekome odgovara da u Hrvatsku ode na more, a ne odgovara da ovamo dođe vojnik u mirovnu misiju”. Ovo podsjeća na praksu kada su seksualne predatore poznatije kao “galebovi”, koji su dejstvovali po dalmatinskoj obali, upitali kakva je situacija, oni bi odgovorili: “Nemam pojma sad sam s mora”.
Glavni vanjskopolitički cilj BiH je članstvo u NATO. Taj cilj je zapisan i u Zakonu o odbrani BiH. Umjesto što uludo troše energiju da pošalju Hrvatsku vojsku u BiH Milanoviću i Čoviću bilo bi korisnije da ubijede svoga partnera, nekada NATObornog, a sada neutralnog Milorada Dodika da počne zagovarati članstvo BiH u NATO koje je ranije odobrio, a sada osporava. Nek’ nas prvo prime u NATO, pa ćemo i mi primiti svakoga ko ima časne namjere.
