Raspoređivanje ruskog konvencionalnog naoružanja uz istočnu granicu i dijelom na okupiranom teritoriju Ukrajine u posljednjih nekoliko mjeseci ponovo izaziva strah od početka rata koji bi se mogao proširiti i postati globalni sukob velikih sila. U zajedničkoj izjavi pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda – SAD, Rusije, Kine, Francuske i Velike Britanije – 4. januara 2022. godine potvrdile su namjeru da spriječe daljnje širenje nuklearnog oružja, što bi trebao biti signal da bi eventualni konflikt ostao u granicama konvencionalnog. Rat je, međutim, počeo prije nekoliko godina.
Trump otvorio vrata Rusiji
Ako i prihvatimo kako je teško dokazati da su ruski hakeri zaista pomogli izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika, njegove odluke i način na koji je obavljao tu dužnost bez sumnje su otvorili prostor da se Ruska Federacija vrati kao suparnik Sjeveroalantskom paktu i sa tih pozicija ponovo polarizira svijet. Dovodeći ispočetka u pitanje finansiranje NATO-a, Trump se pred kraj mandata pohvalio kako se “zahvaljujući njemu Savez bolje finansira”. Međutim, njegovo dovođenje u pitanje više međunarodnih sporazuma poljuljalo je načete partnerske odnose SAD i Evropske unije, što je otvorilo prostor Rusiji.
Najnoviji izvještaji pokazuju da nova situacija ukazuje na proruski osjećaj koji se ukorijenio pod bivšim predsjednikom Donaldom Trumpom, koji je Vladimira Putina proglasio “vrlo cijenjenim” vođom i javno stao na stranu bivšeg špijuna KGB-a ispred vlastite vlade. Desnica potaknuta stalnom retorikom koju svake večeri gledateljima servira Fox News sugerira da bi Sjedinjene Američke Države trebale podržavati energetski bogatu Rusiju u odnosu na njenog prozapadnog susjeda, zanemarujući sigurnosna jamstva koja je Washington dao Kijevu kada je bivša sovjetska republika odustala od svog nuklearnog arsenala.
Oko 40 posto republikanaca smatra da Sjedinjene Američke Države nemaju dužnost štiti Ukrajinu. Kao snažni nacionalisti ovi republikanci su protiv NATO-a. To je upravo ono što Rusija želi. Trump je imao veliki utjecaj na stvaranje takvih osjećaja budući da je općenito bio topliji prema Rusiji. To, naravno danas ne utiče bitno na američki službeni stav, ali je u Trumpovo vrijeme dalo signal Rusiji da može radikalnije djelovati.
Nova “gvozdena zavjesa”
Nema, međutim, sumnje da se sa postavljenim ruskim zahtjevima u tek započetim pregovorima ulazi u novu fazu “hladnog rata” čiji je cilj podjela interesnih sfera i postavljanje nove “gvozdene zavjese”. A rat je davno počeo, “hibridni” rat nekonvencionalnim sredstvima, ekonomskim mjerama, informatičkim napadima, energetskim udarima, ali i ubacivanjem “trojanskih konja”, prije svega u Evropsku uniju, suverenističkih režima koji koriste sve fondove i beneficije članstva u Evropskoj uniji, ali odbijaju prenijeti dio suvereniteta i prihvatiti demokratska pravila i političke zahtjeve koji proizilaze iz članstva u EU i evropskih standarda, ne uzdržavajući se da blokiraju odluke koje se donose konsenzusom. Većina tih režima je u odličnim odnosima sa Kremljom i njihovo djelovanje često se potpuno poklapa sa ruskim interesima.
Ni susjedi Bosne i Hercegovine nisu imuni na uticaj Rusije, koji se ne zaustavlja na granicama bivših sovjetskih republika, nego se pojedini zahtjevi u pregovorima sa SAD i NATO odnose i na članice NATO i EU Bugarsku i Rumuniju. Uz “vojnu neutralnost” Srbije, koja se u posljednjih nekoliko godina ozbiljno naoružava ruskim sistemima, a kategorično odbija članstvo u NATO i to isto traži od Srba u BiH, obrazlažući to historijskim i emocionalnim razlozima da je NATO bombardovao Srbiju 1999. godine, sve veća bliskost pojedinih članica NATO sa Putinovim režimom ukazuju na to da bi, pod određenim okolnostima, nova “gvozdena zavjesa” mogla biti u blizini ili u samoj Bosni i Hercegovini. Ruski uticaj u Hrvatskoj posebno je porastao nakon velike afere Agrokor, koja je potresla hrvatsku ekonomiju, kada su jedino ruske banke prihvatile rizik kreditiranja. Danas se u iskrenoj ili režiranoj kohabitaciji u Hrvatskoj, Vlada i premijer Andrej Plenković legitimiraju kao odani članovi NATO, a predsjednik Zoran Milanović kao proruski agent. To se najočiglednije manifestiralo oštrom predsjednikovom kritikom premijerove posjete Ukrajini, i kasnije premijerovom još oštrijom reakcijom.
Velikodržavni projekti i Dejton
Oba susjeda su u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini sudjelovali sa jasnim velikodržavnim planovima za okupaciju dijela teritorije BiH od kojih nikad nisu odustali i kao strana u međunarodnom sukobu potpisali Dejtonski mirovni sporazum. Aneks 1B tog sporazuma ima naslov Sporazum o regionalnoj stabilizaciji i obavezao je u Članu 4 Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i SR Jugoslaviju (Srbiju) na Mjere za podregionalnu kontrolu naoružanja te u Članu 5 na Sporazum o regionalnoj kontroli naoružanja da pod kontrolom OSCE-a unište ili prodaju višak naoružanja i uspostave ravnotežu u odnosu 5:2:2. Nakon što je do kraja proveden ovaj vojni dio sporazuma, uslijedilo je naoružavanje Hrvatske u okviru NATO i Srbije, dok su i za ograničene i na tri nacionalno podijeljena ešalona Oružanih snaga Bosne i Hercegovine ograničena budžetska sredstva i pokrenute inicijative za smanjenje brojnosti ili potpunu demilitarizaciju od unutrašnjih političkih faktora. Time se nagovještava da bi se Bosna i Hercegovina mogla ponovo naći pod embargom, ovoga puta unutrašnjim blokadama u donošenju odluka.
S druge strane, Dejtonski Ustav Bosne i Hercegovine omogućio je susjednim državama uspostavljanje posebnih paralelnih odnosa sa entitetima Bosne i Hercegovine u skladu sa suverenitetom i teritorijalnom cjelovitosti BiH. Ustavi Hrvatske i Srbije sadrže odredbu da su te države dužne da se posebno brinu o svom narodu u Bosni i Hercegovini, što je u povijesti znalo biti povodom i izgovorom za agresije. I danas se obje susjedne države direktno miješaju u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine, smatrajući da im to pravo daje “ustavna obaveza da brinu o svom narodu”, te odredba i posebnim paralelnim odnosima.
Državni udar i dnevna politika
Kao što su posljednjim državnim udarom, neoružanim političkim sredstvima onemogućene institucije Bosne i Hercegovine da nesmetano funkcioniraju, tako je moguće, kako to uvjeravaju kreatori krize, da neće doći do oružane secesije, već će postepenim paraliziranjem institucija sistema pokušati dovesti do “mirne disolucije”. Ne smije im se vjerovati, ali je naivno misliti da će ih od secesije odvratiti izjave o tome kako namjenska industrija u Federaciji BiH radi za izvoz i nešto ostane “za ne daj Bože”. Ad hoc dnevnopolitičke izjave koje imaju namjeru da uzvrate radikalnom retorikom, poput one o tome da će, ako propadne Dejtonski sporazum, sve biti vraćeno na Republiku Bosnu i Hercegovinu, kao prethodni državno-pravni poredak, ne nude instrumente i metode ponovne uspostave tog poretka. Savremeni rat koji već traje, čak i na prostorima Bosne i Hercegovine bez ispaljenog metka, neoružanim i nekonvencionalnim metodama već je ozbiljno ugrozio državno-pravni poredak, a bez ozbiljnog odgovora na akte nediplomatskog ponašanja, pa i neprijateljskog djelovanja, zbog blokada u procedurama donošenja odluka konsenzusom.
“Probosanske snage” i državni projekt
Karakter napada na ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine i blokada njenih institucija zahtijeva ozbiljniji pristup od marketinškog brenda “probosanskih stranaka”, koje po potrebi paktiraju i razilaze se zbog kadrovsko-personalnih odnosa i sujeta lidera stranaka. Mnogo puta konstatirano je da oba susjeda imaju velikodržavne projekte koji računaju sa dijelovima svog naroda i dijelovima teritorije Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina, nažalost, nema ni državni projekt zaštite i organizacije teritorije, institucija i ustavno-pravnog sistema. Ne postoji nikakav dokument koji bi identificirao ko su “probosanske snage”, doktrinu, strategije, metode i mehanizme borbe za zaštitu institucija i teritorijalnog integriteta države Bosne i Hercegovine.
Nakon početka agresije 1992., u uvjetima ratovanja borbe za spas države i nezaštićenih civila, Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, a zatim i Skupština RBiH usvojili su 26. juna 1992. godine Platformu za djelovanje Predsjedništva RBiH u ratnim uslovima. Kasnije se, iz nekih razloga, odstupilo od ovog dokumenta, a da nijedan drugi nije ponuđen ni usvojen.
S obzirom na to da se ovakav rat vodi sofisticiranim sredstvima, “probosanske snage” morale bi u funkciju odbrane institucija i teritorijalnog integriteta staviti sve raspoložive resurse, prije svih naučne i stručne, koji bi izradili dugoročni državni projekt. Nažalost, umjesto da se osnaže takve institucije i da im se osiguraju sredstva za izradu i implementaciju takvog projekta, kod nas se one usitnjavaju i relativiziraju, a finansiraju se bez obaveze da doprinesu potrebama društva i države. Tako smo uz Akademiju nauka Bosne i Hercegovine, sa višedecenijskom tradicijom i uglednim akademicima, iz nekog razloga dobili Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti i Bosansku akademiju nauka i umjetnosti. Ipak, u situaciji smo kad moramo angažirati sve učene i stručne osobe u zemlji i u dijaspori koji bi dali svoj doprinos u svim naučnim oblastima savremenog života. Pošto su državne institucije blokirane ili onemogućene da djeluju u odbrani države, legitimno je formirati nevladine organizacije, institute i fondacije i druge forme djelovanja koji bi kreirali strategije iz svih oblasti neophodnih za uspostavu funkcioniranja institucija i odbranu teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Nažalost, rijetke su strategije koje su usvojene i na nivou entiteta, a kamoli države.
Energetika i vanjska politika
Jedna definicija kaže da je energetska neovisnost druga strana medalje vanjske politike. Naravno, ne postoji potpuna neovisnost u svijetu globalnog povezivanja, ali je ovisnost potrebno postepeno smanjivati uvođenjem novih čistih energija, prije svih sunca i vjetra, kako bi se istovremeno smanjilo zagađenje emisijom štetnih gasova. Nažalost, postoje lobiji koji žive od uvoza plina i naftnih derivata, koji postavljaju pitanje broja ljudi koji bi time izgubio posao i doveo u pitanje egzistenciju. Zato je potrebno kreirati kratkoročnu, srednjoročnu i dugoročnu energetsku strategiju koja bi imala zadatak postepeno smanjivati ovisnost o uvoznim energentima.
Hrvatska već duže vrijeme stimulira proizvodnju električne energije iz solarnih kolektora subvencijama za domaćinstva koja dozvole postavljanje solarnih panela na krovove, što im omogućuje besplatnu struju i grijanje, dok se viškovi električne energije usmjeravaju na tržište. Postoje također i firme koje kreditiraju i postavljaju solarne elektrane u domaćinstvima, a posreduju u prodaji električne energije. Na taj način se značajno smanjuje uvoz energenata.
Energetski stručnjaci znaju još modela proizvodnje energije kojom bi bio kompenziran uvoz energenata i smanjena energetska ovisnost. Za to vrijeme glavni grad Bosne i Hercegovine je potencijalna meta energetskih ucjena jer u zimskim mjesecima i domaćinstva i privreda su ovisni o distribuciji ruskog plina.
Naravno, važno bi bilo i pojačati diplomatsku aktivnost u osiguranju podrške i zaštite od strane provjerenih prijatelja, ali i širenja kruga saveznika u zaštiti države. Iako način donošenja odluka i namjerne blokade u Predsjedništvu i Ministarstvu vanjskih poslova otežavaju ovaj posao, moguće je, posredstvom uglednih osoba u dijaspori uspostaviti mrežu počasnih konzula koji bi osiguravali diplomatsku komunikaciju i suradnju.
Postoji još niz oblasti, uključujući logističku, obavještajnu i informatičku infrastrukturu koju bi bilo moguće u najkraćem vremenu mobilizirati i aktivirati u odbrani državnih interesa prema unaprijed usaglašenim dokumentima i procedurama.
Umjesto toga, vode se pregovori sa ciljem stvaranja boljih pozicija strankama u izbornom procesu. Ni to ne bi bilo gubljenje vremena da postoji politička platforma za zajedničko djelovanje, makar u Republici Srpskoj, koja bi omogućila dovoljan broj poslanika koji bi bili nezaobilazan faktor, prije svega zato što svi poraženi kandidati za predsjednika i člana Predsjedništva BiH tvrde da “bošnjački glasovi presuđuju pobjednika”.
Nema, dakle, razloga za paniku zbog toga što ovakva vrsta rata neće donijeti masovna ljudska stradanja, ali se mora ozbiljno strateški pristupiti odbrani državnih interesa, institucija i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.
