Podjela bošnjačkog naroda stranački, politički i ideološki, postaje najefikasnije sredstvo za podjelu BiH. Bošnjačka politička dioptirja ovo ne primjećuje.
Danas imamo jedno tridesetak parlamentarnih partija koje podržavaju i za koje većinom glasaju Bošnjaci. U opštinama, kantonima, gore-dolje, u Federaciji i iznad u državnom parlamentu…
Hrvati u BiH imaju jednu stranku i jednu politiku. Srbi imaju dvije stranke i jednu politiku u BiH.
Prema podacima Bošnjaci su u bivšoj Jugoslaviji bili treći narod po brojnosti. A imali su daleko najmanje članova Saveza komunista. Ta jedna partija im je bila previše, a ovih 30 izgleda da je premalo.
„Gdje ćeš za Novu godinu“? pitaju se po mrežama… „Izgleda u partizane“, češće odgovaraju patroti.
Dakle, bošnjačka vreća za jedinstvo ima preko 30 rogova. Svak puše u svoj rog. Svaki dan slušamo raštimani politički orkestar sa tridesetak dirigenata.
Šuplja je priča Bošnjaka da im je probosansko jedinstvo glavno. Istina je da se lideri naših partija ne trpe međusobno, ako baš ne moraju. Kod Bošnjaka ima partijski lider. Pa prvi do njega, pa drugi, treći itd. Svi oni kleveću onog prvog iznad sebe, konspirativno, izokola, podmeću mu, prave prepreke i smicalice. Došaptavaju medijima liderove privatne smrdaluke. Kad lider odleti s funkcije, svaki od klevetala i podmetača već u pripremi ima naziv partije koju će osnovati kad se posvađa sa onim drugim, trećim…
To je storija koju smo gledali 25 godina nakon agresije i strašnog genocida.
Mnogi su zaboravili kako su se najčasniji među nama borili i ginuli za Bosnu i Hercegovinu. Kad je narod u gladi i studeni, pokazao neviđenu hrabrost, ponos i požrtvovanje.
A onda je došlo novo vrijeme. Partije su dijelile radna mjesta, pozicije, mogućnost da se napreduje u društvenoj hijerarhiji, čak i u akademskoj strukturi.
Stvorena je stranačka klijentela koja je ugodno živijela i aplaudirala svom rogu u vreći. Ako dođe do kakvog belaja pitam se hoće li klijentela uzeti puške u ruke da brani domovinu? Ili će potražiti privilegije u podrumu?
I najgore je što se za ovih četvrt vijeka o tome samo šaputalo kao o nemoralnom. Da sa ljudske strane to ne štima. Da nešto sa nama nije u redu nakon onih strašnih i ogromnih žrtava u borbi i najgorih zločina protiv čovječnosti i genocida. Zbog tih žrtava smo dobili priliku da gradimo državu po pravdi i zakonu.
Danas tridesetak parlamentarnih stranaka govore i previše kakav smo narod.
Tako smo došli do ove priče o novom ratu protiv Bosne i Hercegovine.
Tačno značenje partizana je: “Strastveni pristaša neke stranke (partije), grupe, vođe, ideologije.”
Ako bude rata, hoćemo li imati SDA brigade, SDP brigade, brigade Socijaldemokrata, Naše stranke itd?
K'o nekad u Španskom građanskom ratu. Na drugoj strani bi bili de Franko i de Jure. Borci bi nosili trake oko rukava u stranačkim bojama, a na kapama stranačke bedževe. Bilo bi 30 vrsta formacija ovdje na ovoj bošnjačkoj većini. Sve po partijama.
Došlo je vrijeme u kojem je glavni ratni huškač Milorad Dodik, inače u devedesetim godinama ratnik po ulicama Praga i Firence, gdje se odmarao od šverca „ronhilom“. A da mu u ratnom huškanju pomaže Dragan Čović, poslodavac iz konclogora Heliodrom.
Bude li rata, daju se pretpostaviti samo dvije stvari: Da „ronhila“ neće nedostajati vosci u RS i HVOu.
I da će nakon svega Hrvati biti većinski narod u Bosni i Hercegovini.
Zadnja rečenica iz Kafkinog „Procesa“ je jedna vrsta objašnjenja cijelog djela, koje je za mnoge apstraktno. „I činilo mu se da će ga stid nadživjeti.“
Zadnja rečenica iz ovog bošnjačkog partijskog i partizanskog procesa će glasiti: „Već sad je sigurno da će nas stid nadživjeti.“
