Maku je bilo tek šest godina kad je njegov otac Muharem umro od posljedica promrzlosti i ranjavanja u ruskoj Galiciji. Sa trinaest godina zauvijek je napustio rodni Stolac i zaputio se u Sarajevo, gdje je živio do kraja života.
Mak je spadao među rijetke pisce koji su već u ranoj mladosti osjetili slast slave, makar ona u njegovom slučaju ne bila ni velika ni dugotrajna. Kao petnaestogodišnjak je dobio značajnu državnu književna nagradu za poeziju i prozu Kraljevine Jugoslavije „Cvijeta Zuzorić“, priključivši se već tada nekolicini značajnih književnika, pjesnika i prozaista, rijetkih dobitnika ove nagrade (između ostalih Momčilu Nastasijeviću, Mari Đorđević Malagurski, Desanki Maksimović, Milanu Kašaninu i drugima).
Lično, nekako mi veoma prija što se Makovo ime veže za Cvijetu Zuzorić, lijepu renesansnu plemkinju i vjerovatnu poetesu, kao i nagradu imenovanu po njoj, i što sam je u prilici ovdje izvuči iz zaborava. Uostalom, da kažem i to, Mak je oduvijek i „stvarno“ bio okružen lijepim ženama i bio omiljena ličnost među prijateljima, čime je valjda zaslužio da ga oni koji su ga osjećali zaista bliskim, oslovljavali sa Mače.
Mlad, darovit i neovisan
Mak je sa šesnaest godina počeo novinarisati i odlično zarađivati, što mu je omogućilo ekonomsku neovisnost. U godinama prije rata upoznaje našu majku Senu, koju je, čini se, podjednako osvojio, pa i „zarazio“, svojim slobodoumnim markstičkim idejama i literaturom, koliko i samom svojom pojavom. Mama i tata se vjenčavaju sa početka rata, 1941. godine, kum im je Makov prijatelj Adil Zulfikarpašić, kasniji najpoznatiji bh. politički disident i zaljubljenik u Makovu poeziju. U ratu se rađaju moja dva starija brata, Murkel 1942. i Enver 1944. Mak u ratu odbija bilo kakav intelektualni angažman u fašističkoj NDH-aziji. Zapošljava se u pošti i „lupa pečate“.
Kao i brat Hamid, tajno radi za „pokret“ (mada poslije rata ne traži i ne dobiva nikakve beneficije za svoj rad), krije i izbacuje na slobodnu teritoriju gradske ilegalce kojima prijeti hapšenje. Majka misli da joj je muž kukavica i želi dati vlastiti doprinos oslobođenju zemlje. Pokušava uspostaviti vezu za odlazak u partizane, namjerava postati mitraljezac, a još doji svoje prvorođenče. Pri tome nema pojma da ponekad spava sa koferom bombi ispod kreveta ili nad komunističkom propagandnom materijalu, zbog kojih se s pika gubi glava.
Pred kraj rata Mak se u jedoj presudnoj minuti spašava od policijske zasjede skokom u poštanski vagon, koji se iz Glavne pošte uključuje u gradski saobraćaj. Kako ustaški agenti ne uspijevaju uhvatiti Maka i njegovog brata Hamida, iz Hamidove kuće odvode njihovu majku Neziru i jedva punoljetnu sestru Refiku, te ih transportiraju u Jasenovac, to jest u smrt. Makovog i Hamidovog brata Esada, vlasnika berberskog dućana na dubrovačkom Stradunu, hapse i muče danima, nakon čega ostaje trajni duševni bolesnik, o kojem su mogle brinuti samo specijalizirane medicinske ustanove.
Dani postratnog stradanja
Predratni uspješni novinar, sa petnaest godina laureat državne nagrade „Cvijeta Zuzorić“, autor prije rata objavljene (i od cenzure gotovo upolovljene) zbirke pjesama „Vidovopoljska noć“, izdane sa jedva devetnaest godina, sarajevski ilegalac tokom cijeloga rata, Mak Dizdar je po završetku rata novinar „Oslobođenja“ i daje vlastiti doprinos obnovi i izgradnji države, „ho-ruk“ tekstovima nastalim posjetama kojekakvim seoskim zabitima, zadrugama i gradilištima puteva.
Kasnije je novinar, pa glavni urednik agencije TANJUG za BiH, mjesta s kojeg se obično ide na ambasadorske pozicije, ali Mak nije te sreće. Umjesto toga, povjeravaju mu osnivanje izdavačkog preduzeća „Seljačka knjiga“, koja pod njegovim i rukovodstvom prijatelja Mustafe Zirića uskoro prerasta u Izdavačku kuću „Narodna prosvjeta“. Ova izdavačka kuća ima meteorski rast i za svega pet godina postojanja „prijeti“ da će postati vodeći jugoslavenski izdavač. Što je, po svemu, razlog da vlast (koja državnu politiku kroji u Beogradu), iz nikad zvanično rasvijetljenih razloga 1959. nasilno gasi „Narodnu prosvjetu“, hapsi i sudi (ali i ne osuđuje) Zirića, a Mak ostaje bez posla.
Nakon gašenja „Narodne prosvjete“, razočaran vlašću i poretkom za koji se i sam borio, ljudima i sitnim ljudskim podvalama i izdajama koje su zbog malih vlastitih interesa bili spremni učiniti, Mak vraća partijsku knjižicu, što je tada bilo ravno samoubistvu, pa nije ni čudo da je do kraja života ostao bez stalnog zaposlenja. Začudo, zaobilazi ga Goli otok, kojega vlasti, međutim, nisu poštedjele neke njegove srodnike i prijatelje, pa i brata Hamida.
Godine slave i Pakla na Zemlji
Godine ponovne slave, sada zrelog pisca Maka Dizdara (objavljivanje „Kamenog spavača“ 1966. prije svega), ali i njegovog najvećeg i krajnjeg životnog stradanja (1967 – 1971), koincidiraju sa vremenom njegovog urednikovanja časopisom „Život“, koje je trajalo od 1964. do njegove smrti 1971.
Prvo čega se prisjećam iz tog vremena su moje povremene posjete redakciji „Života“ koja se nalazila u Radićevoj ulici, prekoputa „Barutane“, ženskog studentskog doma. Ta petospratna zgrada u kojoj je bio smješten „Život“, a danas privatni hotel, imala je užasno strme stepenice i znam da smo i mi mlađi lipsavali dok bi se ispeli na četvrti sprat, gdje su, kao i na ostalim, bila dva ulaza, na ovome spratu jedna vrata iza kojih je bilo nekoliko prostorija „Života“, a druga sa kancelarijama predsjedništva Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Tako da je Mak na posao od 1964. ulazio samo na jedna, a od 1968. i na druga vrata, budući da je te godine, uz raniju funkciju glavnog i odgovornog urednika „Života“, postao i predsjednik Udruženja književnika BiH. Zato su u to vrijeme oboja vrata bila uvijek otvorena, da bi vas u predvorju DP-a dočekala Makova vesela sekretarica Tanja Žderić Čengić, a u „Životu“ ljubazno osmijehnuta gospođa Dubravka Žurić.
Kad već spominjem ove dvije dame, gospođa Tanja, Makova sekretarica iz Udruženja knjževnika, ispričala mi je prije koju godinu kako su ona i Dubravka na vijest o Makovoj smrti ispraznile sve ladice iz njegovih radnih stolova i spalili sve što je moglo gorjeti. Tobože, Makove su ladice bile pune pisama „ludara“ zaljubljenih u velikog pisca i njih dvije (ili samo Tanja!?) nisu željele da ijedno od njih ikada dođe do ruku naše majke Sene. Lično, mislim da je to urađeno po zadatku „sa poznatog mjesta“ i da su te ladice bile punije četničkih prijetećih pisama (od kojih su samo neka stizala na kućnu adresu, pa su tako do danas sačuvana), nego tobože nekom ljubavnom korespondencijom.
Samo jedan Makov dodir
Meni je u neizbrisivo lijepoj i upravo dirljivoj uspomeni ostao iskaz o prvom i jedinom susretu sa Makom prof. dr. Enesa Durakovića, kojega mi je on lično ispripovijedio (interpretiram): „Sjedio sam sam za stolom u „Istri“, pio kafu i pravio se da čitam „Oslobođenje“. Zapravo sam ispod oka posmatrao Maka, studirao sam književnost i bio veliki poklonik njegove poezije. Mak je sjedio sam, vjerovatno čekajući nekoga. Kad sam „pročitao“ „Oslobođenje“, smotao sam ga i položio na rub stola. Iznenada mi se obratio Mak: „Mladiću, da li bih mogao pogledati vaše novine?“, upitao je. „Naravno, rekao sam i odmah skočio da mu ga dodam, da on ne bi ustao… I pri tome sam dodirnuo njegovu ruku…“
Tu je kraj Durakovićeve priče. Doktora nauka, predavača književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na kojem je dočekao i mirovinu, profesora koji je doktorirao na Makovom djelu, i to briljantno, čovjeka, koji je, napokon, i danas najveći poznavalac poezije Maka Dizdara. Čovjeka koji je samo jednom u životu vidio Maka Dizdara. I pri tome mu slučajno dotaknuo ruku…
I kad sam već kod ove i ovakve epizode, još jednom sam, oči u oči, dobio veoma sličan iskaz. U ratu sam nekim poslom svratio u jednu značajnu katoličku instituciju i tamo razgovarao sa isto tako značajnim svećenikom i intelektualcem, koji je tada po ugledu možda bio drugi čovjek katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Naravno, kako mi se to redovito događa, upitao me je da li sam, nekim slučajem, u srodstvu sa Makom Dizdarom. Rekao sam da jesam, da sam njegov najmlađi sin, a ovaj je gospodin trenutak zašutio, a onda sasvim tiho dodao: „Oprostite, smijem li vam dodirnuti rame.“
Godine novih stradanja
Mak svoje najznačajnije djelo, „Kameni spavač“, objavljuje 1966. Kritika je zbunjena, nešto takvo na ovim se prostorima nikada ranije nije pojavilo. Većina uopće ne razumije tu poeziju (ne samo tada, nego ni danas). Naredne, 1967. godine, profesor filozofije Muhamed Filipović objavljuje čuvenu studiju posvećenu „Kamenom spavaču“, naslovljenu sa „Bosanski duh u književnosti, šta je to?“
Za mnoge u Jugoslaviji to je šokantan, upravo heretički spis. Politička atmosfera, posebno zbog jezičnih rasprava i zahtjeva u Hrvatskoj, je takva da se čini da bi bilo najbolje, kako je to 1600. godine urađeno na Campo de fiori (Trgu cvijeća) s Đordanom Brunom – spaliti bogohulnika i njegov spis, spaliti i autora stihova svakako, od njega je sve i počelo. Kakav bosanski? I kakvo bosansko. I šta bosansko? Postoji Bosna i Hercegovina, to je priznato i regularno, ali ne bi nikako i nikad trebao da postoji ni bosanski grah, nego jednostavno pasulj, o bosanskom duhu, pa i gutanju glasa h, recimo, da se i ne govori, ako ga se prizna, taj bosanski duh i ta posebnost u ovdašnjoj književnosti, onda će se tražiti i bosanski jezik, pa i bosanska nacionalnost, tako to ide…
Niko ipak nije spaljen, ali jeste iz Saveza komunista izbačen Muhamed Filipović, a partijska čelija na fakultetu raspuštena. Nakon isto tako intrigantnih Makovih „Starih bosanskih epitafa“ iz 1961. godine, koji su nekako i progutani, Mak 1963. godine objavljuje „Stare bosanske tekstove“, iza čijeg svakog retka bode pravo u oči stari bosanski narodni jezik (šta je to i postoji li to, bosanski jezik, uopće, i zašto takvu knjigu nisu pravili akademici, i to godinama, a jedan im se čovjek sam izmakao i bez pitanja sve to uradio, i to sam samcijat).
Smrt u borbi za jezik
Kulminacija otvorenog neraspoloženja koje se prema Maku ispoljava iz Beograda, koji medijski i na svaki drugi način brani svoje pse hajkače na Maka, kako bosanske Srbe, tako i odane i slijepo im poslušne pisce i političare muslimane što operativno djeluju u Bosni, na terenu, između ostalog i kroz Udruženje književnika, gdje su svježe instalirani čak i tipovi poput Radovana Karadžića („đoge“ i „noge“ su već poznata priča), gdje djeluju kroz medije, kroz policiju, pa i unutar uredništva Makovog „Života, u koji su mu pred samu smrt kao zamjenika instalirali Vojislava Maksimovića (za kojega danas svi znamo i ko je i šta je).
Njihovi ljudi, sa tapijom da mogu djelovati neograničeno i svim sredstvima, prave otvoreni dar mar u javnosti i guraju ljudima prste pravo u oči. I upravo u tom i takvom vremenu Mak organizira objavljivanje dobroja „Života“ sa temom o jezičnoj problematici (i poziva 30-tak pisaca, lingvista, pa i političara svih nacionalnosti da prilože svoj tekst i daju svoje viđenje ove teme, ali javlja ih se tek desetak), o jeziku i jezičnim varijantama koje preovladavaju u Bosni i Hercegovini, što nažalost po njega, bliže ili dalje koincidira sa Sarajevskom deklaracijom o hrvatskom jeziku iz 1971., pa na neki način i Deklaracijom o imenu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine, kojom zapravo počinje MASPOK, a koji završava velikom političkom čistkom u Hrvatskoj 1971. godine.
Maku, naravno, u tim raspravama nije smetao ni srpski, ni hrvatski, ni srpskohrvatski jezik, ali mu je smetalo prešućivanje postojanja i posrbljivanja bosanskog jezika (što je, napokon, smetalo i bosanskim Hrvatima, ali u povodu njihovog jezika), u Makovom slučaju jezika čije on ime u tom vremenu nije smio javno ni izgovoriti. Svejedno, radilo mu se o glavi i upravio njegova borba za svoj maternji jezik, bosanski, a time i za svoju državu i njen povijesni hiljadugodišnji kontinuitet, na kraju su ga doslovce došli glave.
S druge strane, ličnosti koje su se tada eksponirale u napadima na Maka, a koji su se 40 godina kasnije javno iskazali kao četnici ili pak zagovarači i prvoborci za velikosrpsku stvar, završetkom agresije na BiH i stvaranjem dva entiteta, postali su najuvaženije političke i figure kulture Republike Srpske (njihove Akademije nauka i Senata RS-a), primjerice Vojislav Maksimović, Neđo Šipovac, Rajko Nogo, Vojislav Lubarda, Radovan Karadžić, Novica Petković, Todor Dutina, Miroslav Toholj, Nenad Kecmanović i još nekolicina manje poznatih i isturenih agenata, koji su na Maku, makar se ranije samo i očešali o njega, mnogo godina kasnije zaradili, prvo status građana Beograda (jer ih je „Mak protjerao iz Sarajeva“), a zatim su imenovani u članstvo spomenute akademije i senata, kao najznačajniji kulturnjaci Srbi u Bosni i Hercegovini.
Mak je umro 14. jula 1971. godine. Njemu je još 30 godina prije agresije na Bosnu i Hercegovinu sve bilo jasno. I ukazivao je na to. Zato je i napustio ovaj svijet samo sa 53 godine života. Drugi su progledali tek dvadeset godina kasnije. Neki ni tada, a ni do danas.
Autor: Majo DIZDAR
