Izložbom “Bez sebe: Drama svakidašnjeg u govoru bosanskih žena” autorice Šejle Šehabović i umjetnika Dejana Slavuljice, te razgovorom s umjetnicima Univerzitet u Sarajevu (UNSA) dao je doprinos obilježavanju 8. marta – Međunarodnog dana žena.
Teoretičarka književnosti i kulture, istraživačica na UNSA Merima Omeragić, koja je moderirala razgovor s umjetnicima, kazala je da na ovaj način na Univerzitet u Sarajevu uvedena priča o ženskim pravima i to danas na Međunarodni dan žena.
– Vjerujemo da je ta priča izuzetno važna jer su ženska prava itekako ugrožena u BiH. Naravno i u regiji i širom svijeta – ocijenila je.
Ona je istakla da je u priči o ženskim pravima mjesto umjetnosti najvažnije, jer je umjetnost preslika stvarnosti.
– Kroz umjetnost najbolje govorimo o onome što smo iskusili, živjeli i onome kako živimo. Na neki način šaljemo poruku o tome što bi trebalo mijenjati. Znači govorimo o umjetnosti koja u smislu tumačenja, recepcije ide na nivo angažiranosti, gdje mi prepozajemo sve dimenzije umjetnosti u kojima ona izražava poruke koje prepoznajemo kao društveno važne – kazala je Omeragić.
Književnica Šejla Šehabović bilježila je svakodnevne poruke, koje su djelić usmene kulture bosanskih žena, u govoru u kojem je odgajana. Tako je projekat “Bez sebe: drama svakidašnjeg u govoru žene” sinteza ženskog usmenog govora zabilježenog u kratkim zapisima Šejle Šehabović koji katarktično zahvataju suštinu tereta življenog iskustva podmetnutog raznim iskušenjima, i s druge strane, upečatljivih ilustracija Dejana Slavuljice, kojim umjetnik zahvata ograničavajuće materijalne efekte spoljašnjeg svijeta i sistema koji brutalno i iz sjene markira ženske živote.
Kroz tri tematska bloka pod nazivima: Tijelo, Orijentacija i Identitet ispituju se značajni polovi koji determiniraju egzistenciju žene, tjelesnost kao bolnost i opasnost; smjer u pravcu žrtvovanja i stradanja; i identitetske normativne stege/ograničenja koja diktiraju patrijarhalna i poželjna modeliranja.
Šehabović i Slavuljica tako su se osvrnuli na svakodnevne izraze poput – “Ne znam jesam li došla ili pošla, Smijeh je ozbiljna stvar, Ne znam ja gdje mi je glava, Ne znam kud gonim, Nemam ti ja kad oka otvorit, Mrak mi pao na oči, Trčim ko muha bez glave, Bez sebe sam ostala…”.
Šehabović je kazala da su izrazi, crteži i prateća publikacija nastali iz uvjeranja da jezik pokazuje život kakav živimo.
– Izreke koje se često ponavljaju, neke okamenjene sintagme u svim jezicima pokazuju sociološku situaciju u određenom društvu. A pošto je naš jezik još uvijek pretežno usmeni, palo mi je na pamet da zabilježim neke izraze u jeziku koje sam najčešće čula da žene u Bosni i Hercegovini govore – navela je.
Kako pojašnjava Šehabović, zajedno sa Dejanom Slavuljicom radila je na razvijanju koncepta koji se bavio time šta znači kad žene govore takve riječi i zašto svi ti izrazi zvuče kao da neko u panici pokušava nešto da riješi.
– Pitala sam se zašto žena te riječi izgovara. Zašto kaže “ne znam gdje mi je glava”, “ne znam kud udaram…”. Sve što sam čula od žena u situacijama kad to izgovaraju bilo je vezano za nešto što je neodložno, što se mora, što nije moguće izbjeći – podvukla je, dodavši da su na neki način ovi ponovljeni izrazi tarapeutski.
Šehabović smatra da žene u našem društvu žive u neprestanom stahu od nasilja: seksualnog, ekonomskog, fizičkog do nemogućnosti da zadobiju obrazovanje. Žene su, podvukla je, one koje jesu ugrožene ali to negiraju i same od sebe to kriju.
– Koliko ste puta same sebi rekle: “nisam ja ugrožena”. To nije baš istina – zaključila je Šehabović.
(FENA)
