Smjenjivost vlasti je demokratski princip i široko prihvaćena civilizacijska vrijednost. U zrelim demokratijama upravo je smjenjivost vlasti putem slobodnih izbora pokretački mehanizam za promjene, kakve god bile. Baba roga za političare I nezamjenjiva alatka u rukama građana.
Winston Churchill, britanski ratni premijer tokom 2. svjetskog rata, kao ratni pobjednik osigurao je sebi mjesto besmrtnika u historiji. Međutim, to nije bila prepreka da ga nezadovoljni Britanci smijene na izborima odmah poslije rata. Ratni pobjednik postao je izborni gubitnik. Paradoks !?
Nije. To je demokratija u akciji. Besmrtniku nisu dozvolili da bude dosmrtnik. “Krv, znoj i suze” koje je obećao svome narodu bili su dobitna formula u ratu. U miru su ljudi trebali više, puno, puno više. Podsjetimo se njegove čuvene poruke koju je poslao građanima pred kraj rata: “Uživajte još malo u blagodatima rata, jer vas čekaju strahote mira”. Ovom crnohumornom dosjetkom mogli bi se opisati uzroci njegovog poslijeratnog izbornog neuspjeha. Churchill je tako postao najveća žrtva “strahota mira”.
Besmrtnost je pojam nastao iz potrebe da neki veliki ljudi, radi njihovih ogromnih zasluga i ostavštine u nauci, kulturi, umjetnosti, politici, ratnim vještinama itd, ostanu upamćeni, budu svjetionici i uzori budućim naraštajima. Besmrtnost se stvara u životu, ali se besmrtnik ne postaje za života nego poslije smrti. Ako smo opisali besmrtnike šta su onda dosmrtnici? E, to su ljudi, najčešće vladari ili politički lideri koji žele do smrti da ostanu na tronu tj. da zadrže svoje funkcije. Neki kažu da se ta neutaživa želja nalazi u samoj prirodi čovjeka.
Upravo radi toga svako uređeno demokratsko društvo mora izgraditi sistem koji će biti brana bolesnoj ljudskoj želji za očuvanjem moći i vlasti. Iako općeprihvaćeni demokratski principi putem periodičnih izbornih procesa omogućavaju da se vlast smijeni, ipak nisu u stanju da nađu i formulu koja će izborne gubitnike izbaciti iz sedla tj. liderstva u njihovim strankama.
Po definiciji najmanje demokratije ima u političkim strankama-nosiocima demokratije, pa ipak demokratija podrazumijeva prihvatanje objektivne odgovornosti za (izborni) poraz ili neuspjeh, a ispoljava se ostavkama na liderske pozicije ili barem nuđenjem ostavke. Ovaj demokratski standard se odomaćio u razvijenim demokratskim državama. Da li je kod nas tako?
Poslijeratna demokratska praksa u BiH bila je uglavnom nedemokratska. Odstupanja i povlačenja sa rukovodećih položaja su bila uzrokovana prijetnjama silom, kaznenim progonom i zatvorom, a nerijetko i ucjenama.
Pričao mi je nekadašnji visokorangirani stranački dužnosnik da je poslije neuspjeha njegove stranke na izborima zahtijevao unutarstranačke izbore ili preispitivanje povjerenja na svim nivoima, jer je tako bilo propisano stranačkim aktima. Stranačke su ga kolege ismijali. Predsjednik stranke ostao je i dalje u fotelji predsjednika zahvaljujući interesnoj skupini koju je okupio oko sebe.
Tu se krije formula naših stranačkih prvaka-dosmrtnika: na vrijeme eliminiraj sve neistomišljenike, a okruži se poslušnicima i interesno povezanim licima. Onda možeš slobodno relativizirati svaki izborni neuspjeh i poraz.
Izuzetak je bio Alija Izetbegović koji se sa mjesta člana Predsjedništva BiH sam povukao prije više od 20 godina. Bili su mu dojadili koliko stranci toliko i njegovi prvi saradnici. Prepustio je svome nasljedniku čak i mjesto stranačkog lidera.
Politika je k’o svrab, kad se uvuče pod kožu ne može se odstraniti, samo iritirati češanjem.
Ukratko, šta se desilo u “našoj miloj, suroj i žestokoj” (BiH) uoči i nakon oktobarskih izbora 2022? Niko od stranačkih čelnika 11 stranaka koje su se okupile protiv lidera SDA Bakira Izetbegovića nije mu smio izaći na predsjednički megdan, nego su isturili starmladog Denisa Bećirovića, kandidata poput vode, koji zauzima oblik prostora u kome se nalazi, a nema boje, okusa ni mirisa.
Zašto su se lideri 11 stranaka tako kukavički ponijeli? Zato da eventualnim porazom na izborima ne poljuljaju svoje čelne stranačke pozicije. Računali su ako Denis pobijedi, a pobijedio je ubjedljivo, to će biti zajednička pobjeda. Da je kojim slučajem izgubio, poraz bi bio samo njegov. Narod kaže “kad se sirotinja ženi svi idu u svatove”.
Poslije teškog poraza Bakiru Izetbegoviću ne pada na pamet da podnese ostavku, jer mu je, kako tvrdi a da ne trepne, stranka relativni pobjednik, a njegova “bolja polovina” je ostvarila dobar izborni rezultat. Ne zna se koji mu je jači argument za ostanak u fotelji. A i zašto bi propuštao spektakl koji je ona obećala?
Lider SBB Fahrudin Radončić naložio je svojim pobočnicima i posilnim potpuno resetovanje nakon što ih je narod obrisao. On će po svoj prilici ostati lider, jer ko smije zaboga, mijenjati osnivača, intelektualca i industrijalca.
Iako je obećavala velike domete stranka BH inicijativa, zamišljena kao inicijalna kapisla pod imenom Fuad Kasumović ostala je prepoznatljiva samo u dijelu sarajevsko-zeničke kotline ili zavale. Nema govora da će se drčni Fudo pomaknuti, jer bi mu i stranka morala mijenjati ime, a to je veći trošak.
Novi vođa Stranke za BiH Semir Efendić tek je preuzeo stranačko kormilo u ruke, a postigao je dobar rezultat. On sigurno ostaje “ZA JEDNO”.
Do daljnjeg. Lideri udarne sarajevske “trojke” slavodobitno su izrazili zadovoljstvo stranačkim rezultatima iako nisu napravili nikakve značajnije uspjehe izvan Kantona Sarajevo. Stari likovi pro(e)daju nove paradigme, da se para-digne. Interesnim skupinama oko njih nova-stara vlast zagarantirala je “državne jasle” i priključke na budžetske pojilice. Kako stvari stoje oni su se i sa prosječnim izbornim rezultatima učvrstili kao svoji na svome, diljem sarajevskog kantona i kotline.
Dino Konaković je u ime “Naroda i pravde” (ovo liči na presudu) i dalje liderisati procesima na nekom nivou, dok će mu jatak iz Trojke Edin Forto i Fortina grupa najvjerojatnije saviti liberalno-demokratsko gnijezdo Naše stranke u kantonalnoj skupštini.
Fotelja bi se jedino mogla zaljuljati crvenom predsjedniku SDP BiH Nerminu Neki Nikšiću jer izgleda neće proći u državni parlament kao hamal kompenzacione liste njegove partije. A to bi bila šansa da Denis Bećirović na prepad osvoji još jednu (stranačku) fotelju. Neka Neke, jer bi bilo teško podnijeti Denisa Bećirovića da rafala po javnosti otvorenim pismima sa oba položaja.
Ni lider PDA Mirsad Kukić ne treba se previše brinuti dok mu je bedelica Elzina Pirić. Činjenica da su ga, kao prvog političara iz Banovića smjestili na američku crnu listu ne smeta mu, nego mu paše da iz zone sumraka upravlja svojim odmetnutim stranačkim čedom.
Čini se da lideru SNSD Miloradu Dodiku američke sankcije ne mogu nauditi, jer on i dalje vodi kolo srpskih sestara i srpske socijaldemokratske braće. Formulu sticanja imuniteta na američke sankcije Dodik bi mogao odlično prodati Vladimiru Putinu. Dokle će pjevati “Ne može nam niko ništa…” još se ne naslućuje? A mnogi bi voljeli, iz oba entiteta, da ga vide preko, u Srbiji brale.
Njegova kolegica Željka Cvijanović ide uzdignutog čela i s tri prsta u Predsjedništvo BiH iako je pod sankcijama Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske. Što se tiče najvećeg Europejca konstitutivnosti Dragana Čovića on je već odavno prerastao u legitimnu Maticu oko koje se roje skoro sve hrvatske stranke. Poslije večernjih subverzivnih intervencija visokog hrvatskog predstavnika Schmidta u federalni Ustav i izborni sustav, on je postao i glavni politički matičar, jer bez njegovog HDZ nema ni bilo kojeg braka iz računa kako se lirski zovu poslijeizborne koalicije.
Svi nabrojani lideri-dosmrtnici, barem sudeći po njihovim (ne)djelima, izvjesno je da neće postati besmrtnici. Kad bi konstitutivni narodi i ostali upitali zlatnu ribicu da im ispuni tri želje Srbi bi dobili Željku, Hrvati Željanu. A sta bi dobili Bošnjaci? Pa Željka, četvrti put. Ostali ne bi dobili ništa, jer zlatna ribica ispunjava samo tri želje. A dosmrtnik će uvijek imati samo jednu želju: “Ne mak'o se s ovog mjesta ako lažem”.
