Kad se posjeti Sarajevo
Sarajevo u srcu
Krajišnik, u Sarajevu, do sada je uvijek više “donji” nego u Zagrebu..,
Ali, on Sarajevo voli do srkleta. Moj Krajišnci žmireći prihvate do tada njima nepoznat sarajevski čuveni šiljte debatni krug, vijuganje ispod prepreka, nevjerovatni sarkazam i ironiju i veliku dozu nihilizma – samosažaljenja tipično za sarajevsku kotlinu. Jer eto, ne merete vi razumjeti i dostići Sarajevo… Što i jeste dijelom tačno. A toga nema u Bosanskoj Krajini. To kao Krajišnik odlično znam.
Sjećam se prije trideset godina, jedan stari emigrant Enver iz Sarajeva u Kanadi, odmah poslije onog svjetskog rata, pitao jednog našeg prognanika, odakle je. On rekao iz Sarajeva. Enver ga opet upitao za prezime , on rekao tako i tako. Enver kaže: ‘Nisi ti iz Sarajeva.Ti si iz Foče’. Ovaj potvrdio, ali dodao da mu se dedo rodio u Sarajevu. A Enver završio, pradedo ti se trebao roditi u Sarajevu i onda bi mogao reći da si Sarajlija.
Tako je to po sarajevskom pe-esu.
Ne bi ja, a i ne mogu sve da hoću, u ovome tražio nekakve sarajevske mahane. Sarajevo je takvo kakvo jeste; nježno a grubo, pitomo a divlje, metropola a mahala, san a java, podatno a drčno… u stanju da u sekundi promjeni svako agregatno stanje… Problem je u nama Krajišnicima. Zbog ljubavi prema Sarajevu simbolu naše domovine, prihvatamo i poniženje. A na to nismo navikli. Tako se ne gradi suštinski iskreni odnos. Iz tog razloga se političko Sarajevo maćehinski sto godina odnosi prema Bosanskoj Krajini… Čak se bolje i pažljivije odnosi Sarajevo prema Međugorju nego prema onom “bihaćkom džepu”. Kao da su u Sarajevu svi vidjeli Gospu, a nisu smargadnu boju Une i osjetili nam i domaćinstvo tradicionalnog Krajišnika.
Helem nejse
Sredinom januara ove godine, po običaju kada sam u domovini, dođem u Sarajevo na nekoliko dana…To mi je kao duševna hrana… Moram tako. Lakše mi bude kada prelijećem veliki okean i ledeni Grenland. Moj i život mnogih drugih koji su protjerani iz BiH devedesetih, je uglavnom u odlasku , da bi se kao vratili. I to se i desi i ne desi. Zavisi kako je ko kakve sreće…
Odsjednem ovog puta u hotelu “Evropa”. I oduševim se, uslugom, osobljem i svim, baš svim. U zadnjih 30 godina, sam bio u vrhunskim svjetskim hotelima, od Evrope, Amerike, Kariba, Centralne, Južne Amerike, Dalekog Pacifika, Azije ali mi je boravak u hotelu “Evropa” pobijedio sav luksuz svih tih hotela u kojima sam odsjeo. Hotel Europa
Odmah sam primjetio da je pandemija napravila haos u turizmu… Šef osoblja dobri Dino mi kasnije kaže da su konobari, kuhari i sva posluga radije pristali na pola plate da rade nego da pola njih dobije otpust. Takvo nešto sam prvi put čuo u životu. To je ono Sarajevo koje se voli. Ljudi ipak misle jedni na druge. Pa i na noževe kada idu.
Bečka Kafana
E sada dolazi ona druga slika hotela “Evrope”, Bečka kafana. To ti je sjedište sarajevskog miljea. I političkog i akademskog, i esnafskog i ama baš svakog drugog. Ne može se a ne osjetiti, pogotovo za mene koji kužim stvari iz raznih perspektiva, da je ta Bečka kafana stjecište dinasaura, koji su uglavnom u prošlosti nešto značili. I onda se iz navike tu sastaju da pričaju o toj nekoj prošloj važnosti, o idejama koje će, kao, sve promijeniti. A, ipak, nemoćni ko dijete u onom stalku. Jadaju bez prestanka. Nepomireni sa stvarnošću da ama baš ništa ili vrlo malo znače u krugovima elita koji sada vladaju Sarajevom i Bosnom. I meni se ta Bečka kafana, kao prostor, figurativno rečeno učini poput okoline groblja slonova, gdje stari i iznemogli slonovi dođu da žive svoje zadnje dane, odmah pored zadnjeg mjesta počinka. Živi a znaju da neće dugo.U Bečkoj kafani uglavnom nema trenutnih vladara života i smrti BH. Mislim na one na vlasti. Nemaju vremena, kao, bave se važnijim stvarima.
Dok sam pio jutarnju kahvu, dan po dolasku u Evropu, oko 8, pored klavira , koji sto od mene je sjedio uljudan čovjek i zvao jednog po jednog ahbaba na kahvu…Sa svim je počinjao „sabahhajrula, što ćeš kod kuće tamo te svi znaju…” Meni bilo baš merak to slušati.
Od devet se počela kafana puniti, sve do kasnog popodneva. Ja izlazio nekoliko puta vani i u povratku nalazio haman iste ljude. Više od osam sati sjedenja i debatne trehe. Gluharenja, što bi rekli Crnogorci.
Posmatrao sam lica tih ljudi, u ushićenju tokom debate. Nije to bilo kurtuazno tiho… Maltene stereo, da se čulo i vani. Konobari su hitali, donosili kahve i sokove i gurali onaj mali računčić ispod tacni. A konobari ko konobari, svjetske face. Mogli bi zamjeniti bilo kojeg psihologa na poslu. Ionako su mnogi u Sarajevu otišli u političare. Po licima ljudi konobari znaju ispod čije kahve će gurnuti taj račun i čiji kaput će prihvatiti kod skidanja. Nisu se varali u izboru , taj je uglavnom plaćao račune.
Tako je i kod mene bilo. Skinuo mi je konobar kaput da mi ni rukav nije zapeo za ručni sahat, što mi se se uglavnom dešava kada to sam radim. Na um mi pao i onaj čuveni vic sa Baščaršije i vađenju novčanika desetak puta Nijemcu i njegovoj neosjetljivosti da je izdžeparen. Svaki sarajevski konobar može to demostrirati a da se ni ne okreneš. Znaju do u srž čaršiju. Možda malo manje od taksista.
I tako sam ja ispratio jedno veće društvo za mojim stolom. Neke znao neke nisam. Uglavnom, nakupilo se tih računčića, ja stavio novac i gurnuo od sebe. Dođe jedan profesor meni drag, sjede, onako mahinalno pogleda na cifru onih računa i othuknu ‘Bogami ti platio veliki ceh’…Ja malo u čudu, jer je bilo svega 23 marke. A prošle godine u Zagrebu na Trgu Jelačića u čuvenoj gradskoj kavani platio kapućino, sok od breskve i njihov čuveni kolač od kestena puno više od toga. Razumio sam i profesora što to kaže jer mu penzija pored ljekova i drugi kućnih računa, bez hrane,ne može podnijeti ni dnevno jednu kahvu i sok u “Evropi”, a kamoli čašćenje u desetak navrata.
U toj Evropi sada, tačnije u Bečkoj kafani je sarajevska škola trehe. Nekome više, nekome manje. Ispiti zrelosti. Meni baš bilo zabavno, nekima nije. Pogotovo jednom mom Krajišniku, novopečenom Sarajliji kojem su kako kaže Sarajlijice uzele mjeru opasno. Opet, svakom po zasluzi…
Atmosfera debate za pojedinim stolovima je bila takva da si zrak mogao rezati nožem. Bože dragi, što ti je ta politika zarazna.
Bilo je tu lijepih tema i mojih susreta u toj bečkoj kafani. Baš za dušu. Sa mojim Ahmetom Sejdićem komadantom, pa sevdah divom i kraljicom Hankom Paldum, divnim mladim čovjekom iz Bihaća Adnanom Bajrićem, direktorom aerodroma u izgradnji. Nenadni susret sa Seadom Delićem bosanskim vitezom. Mojim dragim školskim drugom dr. Enesom Džihićem. Visočankom Ćamom Vranac, gospođom lijepih manira… Profesorom Safetom Kadićem, jednim umnim i dubokim čovjekom nevjerovatnog pjesničkog talenta. Njegova potresna poema Hava Pridorčanka treba da uđe u školsku literaturu. A jedan od meni najsimpatičnijih momenata je bio monolog Stjepana Kljujića, koji je sjedio do našeg stola i u pola sata čitav historijat Bosne i Sarajeva kazao… Stjepan je tako svježe i lahko to pričao da ne mogu vjerovati kako nije niti jednom pogriješio, zamucnuo u čitavih pola sata govora. U kakvom je političkom blatu okružen čitav život… Ostade mi u sjećanju njegova misao…“Ovi lopovi na vlasti misle da mogu Bosnu svu pokrasti i uništiti. Nema od toga ništa, Bosni još niko nije dohakao. Pa neće ni oni.”
Kada mu se počeo puniti sto, ljudima njegove generacija, dobacio je po običaju sa svojim šarmom: „ Ovo su moji Mladi Muslimani“, ali ona stara generacija koja nikada nije krala, lagala i podmećala, kao ovi novi što su došli iza njih“.
Činilo mi se da i oko Pepijevog stola sjede oni znatiželjni, napetih ušiju da čuju te njegove rečenice.
Gazi Husrev-beg veliki
Krenuo sam kući iz Sarajeva tog januara 2021. godine, kada me stiže poziv iz Radio BIR-a od mlade i elegantne, a i bogami i pametne novinarke Nadire Hurem. Da budem već sutra gost njenog programa. Rekoh Nadiri, ne mogu ostati. Ona odgovori, možemo sada uraditi intervju, a pustiti sutra… I ja se vratih u studio. I to mi je baš takav utisak napravilo da sam zahvalan dragom Bogu na, eto, slučajnom pozivu novinarke Hurem… Malo je i sramota reći ali do tada nikad nisam bio u Gazi Husrev-begovoj biblioteci… Taj osjećaj dok sam ulazio ne mogu opisati. Ljepota prostora, mladih ljudi koji rade tamo. Njihova elokvencija, nastup je internacionalna vrijednost o kojem se mora pričati i pisati. To je naš Islam na koji trebamo biti ponosni. Nema tu ni traga nekim našim starinskim pristupima islamskoj tradiciji i istrajavanjima u tome , pa taman bilo i pogrešno. Srce se otvori a i duša zatreperi kada onaj fini momak iza pulta biblioteke nazove Selam i upita da li može pomoći. U tom divnom utisku uspeh se na krov biblioteke gdje je redakcija Radio BIR-a… I tamo još veća radost gledajući mlade novinare, divan prostor, studio u kojima su radili… Iako se nismo pripremili za intervju, rekao sam Nadiri, pitaj a ja ću odgovarati… Za mene je to bio susret sa melecima, sa najljepšim osjećajem moje vjere, tradicije, kulture i duhovne i intelektualne snage mlade generacije… I intervju je bio baš pun emocije koju ne mogu objasniti. To se mora doživjeti.
Preporučujem svim roditeljima, širom Bosne i svijeta da obavezno svojoj djeci kažu: ‘U Sarajevo možete ići samo pod jednim uslovom , da posjetite Gazi Husrev-begovu bibilioteku i kompletan vakuf.’
Da ne zaboravim na kraju.
Gazi Husrev-beg je u svoje vrijeme bio što Evropa nije ni danas.
A Sarajevo je, šta god ko mislio, Evropa. I to ona stara.
