Velike su nade i očekivanja narodi i građani prije trideset godina imali od promjene društveno-ekonomskog sistema, obilježene prvim višestranačkim izborima prije 32 godine, a samo nepunu godinu ipo kasnije otpočela je agresija i tri ipo godine dugi rat za nezavisnost i oslobođenje cjelovite i demokratske države Bosne i Hercegovine.
“Tumačenje” arbitraže
Neskrivenu pomoć i podršku, ohrabrenje za demokratizaciju i uspostavu tržišne ekonomije dale su zemlje zapadne demokracije. A zatim su mladoj demokraciji u Bosni i Hercegovini vezali ruke embargom na uvoz oružja i dopustili agresiju iz susjedstva na međunarodno priznatu zemlju, članicu Ujedinjenih naroda. I tada nas je demokracija prvi puta izdala.
Prethodno je na Konferenciji o Jugoslaviji, održanoj 5. novembra 1991. godine u Hagu, Arbitražna (Badinterova) komisija konačno javno ocijenila da se radi o disoluciji (raspadu) a ne secesiji (otcjepljenjem) pojedinih država članica SFRJ, što je značilo da ona nema više pravni identitet. Evropska zajednica donijela je Deklaraciju o Jugoslaviji 16. decembra 1991., s pozivom svim jugoslavenskim republikama da do 23. decembra 1991. godine apliciraju za nezavisan državni status. Vrlo brzo Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je 20. decembra 1991. godine donijelo Odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje Republike Bosne i Hercegovine kao nezavisne države, uz napomenu da ova odluka nije imala podršku srpskih članova Predsjedništva. Međutim, na osnovu izvještaja Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji, međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine uslovljeno je provođenjem općeg referenduma pod međunarodnom kontrolom. U skladu s tim, Skupština Republike Bosne i Hercegovine je na zajedničkoj sjednici oba vijeća, 25. januara 1992. godine, donijela Odluku o raspisivanju republičkog referenduma o suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Ni ova odluka nije dobila podršku većeg broja predstavnika srpskog naroda, koji su tada i napustili Skupštinu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.
Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1. marta 1992. godine. Od ukupnog broja glasača 3.253.847 na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 64,31% građana s pravom glasa, a od toga je 99,44% glasalo “za” suverenu Bosnu i Hercegovinu. Rezultati referenduma omogućili su i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, kao nezavisne države.
Ni tada Evropa nije stala iza svoje Deklaracije, već je dopustila nepriznatom agresivnom ostatku nekadašnje Jugoslavije, u kojoj su ostale Srbija i Crna Gora, da insistira na tumačenju da je došlo do secesije i da svoje velikodržavne agresivne planove objašnjavaju zaštitom nacionalnih prava svojih sunarodnika, formirajući paradržave i paravojske, na taj način teritorijalizirajući administrativnu podjelu vlasti na prostorima međunarodno priznatih država Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Demokracija s posebnim potrebama
Zanimljivo je kako su, i pored takvog iskustva kreatori sporazuma u Dejtonu ponudili aranžman koji jednu administrativnu jedinicu nazivaju nacionalnim imenom, a u ustavnom aranžmanu nude arsenal mehanizama za potpunu blokadu države. Još je zanimljivije da su učesnici pregovora takav aranžman prihvatili.
Zanimljivo je da su zapadni demokrati u ustavne odredbe ugradili ravnopravnost građana i naroda, ali su za izbor članova Predsjedništva eliminirali građanski princip koji je, uz nacionalni, postojao i u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, u sistemu “manjkave demokracije”, gdje su birana po dva predstavnika tri naroda i jedan predstavnik građana koji se ne izjašnjavaju nacionalno ili pripadaju manjinskim narodima. Ravnopravni građani i još ravnopravniji narodi. Opet nas je izdala zapadna demokracija.
Država sa posebnim potrebama, kakvu su zapadni demokrati sami stvorili, nema efikasnih mehanizama za zaštitu od opstrukcija i udara onih koji su je jednom iznutra razbijali i od samog početka protivili se njenoj nezavisnosti, uprkos tome što su i tadašnjim ustavom imali garantirane najviše standarde nacionalnih prava.
Da su znali kakvu strukturu uspostavljaju Dejtonskim sporazumom govori činjenica da su za tumačenje i provedbu civilnog dijela sporazuma utvrdili dvostruki ključ – Visokog predstavnika i Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Pošto su propustili priliku da, u vijeme dok je bio funkcionalan pritisak pomoću upotrebe bonskih ovlasti, uspostave čvrste državne institucije neovisne od političkih promjena i pomoću stručnih državnih službenika pripreme uvjete za usklađivanje zakonodavstva sa evropskim standardima, “prenijeli su ovlaštenja na lokalne vlasti” i time dali signal da se mogu nekažnjeno preispitivati sve dotadašnje odluke i poništavati dostignuti nivo društvenih reformi. Tu nas je ponovo Evropa izdala.
Slijepa diplomacija
Posebna je priča da stotine diplomata, koji su ovdje zaradili milijarde eura, nisu “pročitali” da u vladajućem establishmentu ne postoji “politička volja” za evropske integracije. Nikad nije ni postojala. Jedni su se šibicarski nadali da će na “diplomatsku” priču izvarati Evropljane da nas prime bez ikakvih uvjeta, a drugi su do nedavno javno na sjednicama govorili: “Hajde da mi od ovih 14 uslova za kandidatski status ispunimo one koji su nama u interesu, a onda ćemo pregovarati.” Diplomata koji godinama slušaju kako se o entitetu nekažnjeno govori kao o državi, uz povremene reakcije iz OHR, ambasade SAD ili Velike Britanije. Diplomata koji su registrirali 12 poziva na referendum o otcjepljenju. Diplomata koji moraju znati da neko sa visokih državnih pozicija govori kako to nije njegova i država njegovog naroda i kako je on ne voli. Diplomata koji kažu da je to “neprihvatljiva retorika”. Kad to prestane biti retorika i kad se pretvori u odluke, onda se prijeti sankcijama. A povijest uči da sankcije ni onomad nisu postigle cilj dok nisu bile praćene bombama i smjenom vlasti.
Relativna demokracija i suverenisti
A onda je u Americi pobijedio Donald Trump. I demokratija je odjednom postala tako relativna stvar. Kad je pokazao kako se mogu preko noći raskidati međunarodni sporazumi, povlačiti se iz međunarodnih organizacija i saveza, ponašati se kao da je sve bilo pogrešno dok on nije došao na vlast. I da je sve samo onako kako on to tumači.
Mali evropski autokrati odjednom su postali “suverenisti”, “stabilokrati” i “iliberali”. Sada se Evropskoj uniji vraća ono što je pristala da se dogodi Bosni i Hercegovini – udar na temeljne evropske vrijednosti od kojeg se ne može odbraniti zbog konsenzusa u odlučivanju.
Srednjoevropski fašisti i ksenofobi koristit će veto protiv odluka velikih evropskih demokracija da se sankcijama spašavaju evropske vrijednosti. A kad se uspostavi presedan, svaki puta kad bude važno da Evropa bude jedinstvena – bit će ucijenjena.
Dodik brani OHR
U nezajažljivoj želji da uspostavi apsolutnu kontrolu nad svim institucijama ne birajući sredstva član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik istovremeno tvrdi da Bosna i Hercegovina “nije ozbiljna zemlja” i “da će se raspasti”, ali kad bi želio otjerati visokog predstavnika i: “Da bi se kvalifikovala za članstvo u Evropskoj uniji, BiH mora postati zemlja koja može da upravlja sama sobom, čiji se suverenitet u potpunosti poštuje.” Istovremeno, posredstvom svoje SNSD on sve čini da dokaže kako BiH ne može da upravlja sobom i da joj ospori, ograniči ili onemogući suverenitet. Tako, opet, dokazuje da joj je ipak potreban visoki predstavnik. Svojim aktivnostima Dodik postaje glavni faktor koji produžuje boravak visokog predstavnika, s obzirom na 5+2 uvjeta za zatvaranje OHR-a.
I dok je u Ruskoj Federaciji i Kini pronašao saveznike da uporno osporava legitimitet izbora novog visokog predastvnika Christiana Schmidta, jedini pravi stub odbrane Bosne i Hercegovine ostaje Ustavni sud Bosne i Hercegovine. SAD I EU nisu se baš proslavile u odbrani visokog predstavnika, pa bi se moglo reći da su i tu izdale demokraciju.
Pravosuđe predali politici
Što se Ustavnog suda tiče, ako je suditi po “izvornom Dejtonu”, strane sudije ostaju dok se u Parlamentarnoj skupštini BiH ne usvoji zakon kojim bi se ustanovio drugačiji način izbora sudija, a to je ono za što je Dodik siguran da ne može dobiti. Zato pribjegava pokušaju da ospori način izbora stranih sudija, iako “izvorni Dejton” kaže da strane sudije bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava “uz konsultacije sa članovima Predsjedništva”. Konsultacije, na Dodikovu žalost, nisu odluka i ne znače da član Predsjedništva ima pravo veta, odnosno “zaštite vitalnog nacionalnog interesa”.
Dakle, svaki od najavljenih pokušaja vraćanja nadležnosti sa državnog na entitetski nivo, Ustavni sud Bosne i Hercegovine će proglasiti neustavnim. Drugo je pitanje ko će provesti odluke Ustavnog suda, kada se zna da su na desetine presuda Ustavnog suda dosad ostale neprovedene. A i to spada u još jednu evropsku izdaju – godinama iz različitih fondova finansiraju pravosuđe, VTSV, tužilaštva i sudove, a njima upravljaju politički centri moći.
Opet vjerujemo Evropi, jer vjerujemo da smo Evropa
Znaju diplomati da svi dosadašnji izbori koje su proglašavali “demokratskim i regularnim” ni izbliza nisu slični onim u njihovim zemljama. Znaju da se javnim sredstvima finansiraju kampanje, da vlasti kontroliraju medije i bjesomučno manipuliraju njima proizvodeći strah umjesto slobode, da je izborna administracija pod stranačkom kontrolom od CIK-a do biračkog odbora, a kad im kontrola izmakne, onda su spremni i na bojkot izbora. Znaju, da ne može biti toliko nevažećih glasačkih listića. Znaju, ali čekaju da građani sami promijene vlast.
A građani su vjerovali da su izborili slobodu 1990. na prvim višestranačkim izborima. Pa su vjerovali da “Evropa neće dopustiti…”. Pa su vjerovali da su uz pomoć SAD ponovo 1995. izborili slobodu. Pa su vjerovali da “SAD neće dopustiti…”. Pa su vjerovali da “Visoki predstavnik neće dopustiti…”.
I pored svega, građani vjeruju u slobodu. Vjeruju u izbore. Vjeruju i Evropi, jer vjeruju da su Evropa. Samo da Evropa iskreno povjeruje u demokraciju.
