Hrvatska državna politika preuzela je jednostrano iskonstruirani narativ hrvatskih stranaka okupljenih oko Hrvatskog narodnog sabora (HNS) da su Hrvati ugroženi time što im Bošnjaci biraju člana Predsjedništva. O navodnoj hrvatskoj ugroženosti u BiH hrvatska diplomacija zvoni na sva zvona širom Evrope.
Iako se prema Ustavu Predsjedništvo BiH sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata iz Federacije i jednog Srbina iz RS koji predstavljaju sve građane uključujući i njihove sunarodnike stvar su “do bola” ispolitizirali i izdigli u rang nelegitimnog predstavljanja. Kad je svojedobno po istom Ustavu i izbornom zakonu bio izabran HDZ-ovac Dragan Čović onda je to bilo legitimno, a kad su građani u Federaciji BiH izabrali Željka Komšića onda je izbor namah postao nelegitiman. Nijedna logika ne može objasniti ovakvu pravno-političku vratolomiju. Ne treba dokazivati činjenicu da je u sistemu neposrednog izbora članova Predsjedništva BiH praktično nemoguće iz općeg biračkog tijela “izdestilirati” Hrvate kako bi onda samo oni birali “svoga” člana Predsjedništva. To bi bilo protivno svim demokratskim standardima.
Moderni ustavi su zasnovani na apstraktnom pojedincu-građaninu, a ne na prevaziđenom etničkom modelu konstitutivnosti zakovanom u Dejtonskom ustavu koji uvijek može proizvesti više pitanja i problema, nego što može ponuditi odgovora i rješenja.
U svojim čestim šizofrenim izjavama predsjednik Hrvatske Milanović je legalan i legitiman izbor Komšića nazvao “lopovlukom”. A 2010. godine baš on je u Sarajevu učestvovao i promovirao Komšićevu predsjedničku kampanju. Zato njemu hitno treba “sapun, pa parfem”.
Nema razlike između premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića u pogledu ciljeva državne politike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Razlika je samo u pristupu i načinu postizanja ciljeva. Plenković to radi europski, “u rukavicama” i “namazano”-kažu Bosanci, a Milanović to radi balkanski si(u)rovo, čak i razbojnički. Treba osigurati privilegirani status Hrvatima u BiH preko kojih će onda Hrvatska upravljati ili kontrolirati BiH.
A Čović je prijetio trećim entitetom. S druge strane njihov sunarodnik i “smrtni neprijatelj” Željko Komšić ne odustaje od svoje borbe za građansku BiH. Komšićev spisak političkih želja nema previše uporišta u realpolitici, ali godi mnogim Bošnjacima koji su utrnuli od predugog čekanja na normalnu, građansku, evropsku i ustavnu državu, za koju su uostalom glasali na referendumu 1992. Aktuelni bošnjački lideri, pomireni sa defanzivnom pozicijom u kojoj se nalaze već godinama, nisu nudili realističan program izlaska iz političke krize koji se mora temeljiti na bolnim političkim kompromisima. Tu prazninu populistički je popunjavao Komšić, ne političkim uspjesima i rezultatima, nego privlačnom retorikom. ‘Em je bosanski Hrvat i “zlatni ljiljan”, ’em se bori protiv srpskohrvatskih mešetarenja i zakulisnih igara sa ciljem konačne podjele BiH, ’em je za građansku državu ustrojenu po evropskim standardima. Sve ovo ga čini vrlo privlačnim izborom. “Običnom biraču” je manje važno da li će ustoličiti Bakira ili Denisa, važniji mu je Željko kao prevaga od 2:1 u Predsjedništvu BiH. Strah od rezultata 2:1 u korist “SH vs B” je opravdan i razumljiv. Strah je nažalost, dominantan politički faktor koji će odlučivati i ove izbore. Komšić je duboko usidren u bošnjačko biračko tijelo, to treba priznati, iako su njegova 3 mandata polučila mršave rezultate.
Radi poređenja “ugroženosti” pozabavit ćemo se jednim primjerom gdje su Hrvati ravnopravniji od Bošnjaka. To je pozicija predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, koje vrši vladine funkcije i sastav tog organa. Nakon predstojećih izbora “dolazi red” da Hrvat bude imenovan na poziciju Predsjedavajućeg Vijeća ministara. Mandatara imenuje Predsjedništvo, a stupa na dužnost tek kada ga odobri Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Ne i Dom naroda. Po svoj prilici u Zastupničkom domu će polovina ili će čak više biti zastupnika Bošnjaka bez čijih “ruku” je nemoguće potvrditi predsjedavajućeg Vijeća ministara-Hrvata. Tada neće smetati što će Bošnjaci potvrditi Hrvata, jer imaju većinu. A da li mora biti tako s obzirom da su vlade svugdje u svijetu izraz većinske volje u parlamentima? Zašto je kod nas drukčije?
Vijeće ministara BiH se sastoji od predsjedavajućeg i 9 ministara. Član 6. Zakona o Vijeću ministara propisuje: “Ukupni sastav Vijeća ministara će u toku cijelog mandata biti u potpunosti u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, naročito njegovim Članom V.4.(b) i IX.3., te će se u skladu s tim u sastavu Vijeća ministara osigurati jednaka zastupljenost konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine.” U dosadašnjoj praksi to je značilo po tri ministra iz svakog konstitutivnog naroda i naravno predsjedavajući koji će se rotirati nakon svakog četverogodišnjeg mandata. Navedena odredba zakona o Vijeću ministara je PROTIVUSTAVNA, kao što i rotacija predsjedavajućeg nije usklađena sa Ustavom BiH. Međutim, niko ih nikada nije osporio. Ustav ne propisuje jednaku zastupljenost konstitutivnih naroda nego PROPORCIONALNU ZASTUPLJENOST.
U Članu IX 3. Ustava piše: “Dužnosnici postavljeni na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine odražavat će opći sastav naroda Bosne i Hercegovine.” Ovaj ustavni princip proporcionalne zastupljenosti pretočen je u brojne zakone kao što su Zakon o upravi BiH, Zakon o ministarstvima, Zakon o državnoj službi u institucijama BiH, Zakon o radu BiH, Zakon o ministarskim imenovanjima BiH, Zakon o policijskim službenicima BiH, Zakon o odbrani itd.
U Članu V 4.b) Ustava piše: “Najviše dvije trećine svih ministara mogu biti imenovani sa teritorije Federacije”. Ovo znači maksimalno 6 ministara iz Federacije od ukupno 9 ministara u sastavu Vijeća ministara. Doslovnim tumačenjem ove odredbe broj ministara iz Federacije može biti i manji od 6 (znaci 5 ili 4), a broj ministara iz RS može biti veći od 3 (znaci 4 ili 5). Vidljivo je da je bošnjacki narod s obzirom na njegovu brojnost najveća žrtva ove nažalost ustavne, ali nepravedne entitetske raspodjele mandata. U sadasnjem sazivu ministri su: 3 Hrvata, 3 Bošnjaka, 3 Srbina + predsjedavajući VM (Srbin).
Ustav dakle, nije propisao jednaku zastupljenost, nego proporcionalnu zastupljenost konstitutivnih naroda. Znači da je Zakon o Vijeću ministara koji propisuje jednaku zastupljenost PROTIVUSTAVAN. Vjerovatno je zakonodavac bio svjestan ove činjenice, ali je ‘zažmirio’ i načinio ustupak hrvatsko-srpskim željama i tako manifestirao konstitutivnost na pogrešan način. Sada smo svjedoci da ni ova bošnjačka velikodušnost nije bila dovoljna za hrvatski pa i za srpski apetit, čim traže da budu RAVNOPRAVNIJI OD DRUGIH. Aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH Šefik Džaferović je bio čelnik Zastupničkog doma kada je usvojen ovaj diskriminirajući zakon. Iz citiranih odredbi Ustava se vidi da bi sastav Vijeća ministara trebao odražavati proporcionalnu i entitetsku zastupljenost. Pravična (i ustavna) raspodjela pozicija u Vijeću ministara, u skladu sa posljednjim popisom stanovništva, bila bi da 4 ministarske pozicije pripadaju Bošnjacima, 3 Srbima, a 2. Hrvatima. Pozicija predsjedavajućeg VM također bi pripadala Bosnjacima.
Član 9. zakona o Vijeću ministara BiH propisuje: “Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje Predsjedništvo Bosne i Hercegovine saglasno postupku utvrđenom ovim Zakonom kod svakog novog mandata Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, vodeći pritom računa o principu zastupljenosti iz Člana IX.3. Ustava Bosne i Hercegovine.“ Ako bi se poštovao ustavni princip proporcionalne zastupljenosti, Hrvati bi imali pravo na državnog premijera svakog 4 ili 5 mandata tj. svakih 20 godina.
Prisjetimo se da je nekadašnji visoki predstavnik Petritch prije 20 godina nametnuo (asimetrične) izmjene entitetskih ustava da bi proveo odluku Ustavnog suda o konstitutivnosti. Sastav vlade u RS je 8 ministara Srba + 5 Bošnjaka +3 Hrvata = 16 ministara + premijer. U Federaciji je sastav vlade 8 ministara Bosnjaka + 5 ministara Hrvata + 3 ministra Srbina = 16 ministara + premijer. Ovaj omjer ce ostati sve do potpune provedbe Anexa 7. kada će u vladama entiteta biti najmanje 15 % pripadnika jednog konstitutivnog naroda odnosno 35% dva konstitutivna naroda.
Navedeni brojevi i procenti nesumnjivo pokazuju ustavni princip proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda u institucijama izvršne vlasti entiteta. Zašto se jedan ustavni princip primijenio na entitetske vlade, a drugi na državnu vladu? To znaju OHR i zakonodavac. Zašto je umjesto proporcionalne zastupljenosti u sastavu organa izvršne vlasti (Vijeće ministara) ugrađen paritetni princip, ako već postoji etnički model odlučivanja? Zar domovi naroda na državnom i entitetskom nivou nisu dovoljna zaštita vitalnih nacionalnih interesa. Dok trubi o ugroženosti hrvatska državna politika trebala bi ozbiljno razmisliti o posljedicama ako tako nastavi. Postavlja se logično pitanje zašto bi u narednom mandatu bošnjački zastupnici u Parlamentarnoj skupštini MORALI ODOBRITI tj. glasati za HDZ-ovog Hrvata-predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH kao i paritetni sastav Vijeća ministara BiH? Šta su Bošnjaci dobili za medvjeđe usluge koje su sebi napravili radi ‘mira u kući’? Dobili su nezadovoljstvo i opstrukcije od strane onih koji su privilegirani i nagrađeni onim što im po Ustavu ne pripada.
Neka ozbiljno razmisli prohrvatski nastrojen i odlikovan Visoki predstavnik Schmidt koji prijeti (nezakonitim) nametanjem ustavnih izmjena u Federaciji BiH kao i izmjena Izbornog zakona BiH odmah poslije izbora. Još nadmeno tvrdi kako njegove odluke neće moći biti pravno osporene. “Od nameta nema selameta”, kaže bosanska poslovica. Ako nam Schmidt bude krojio odijelo prema HDZ-šnitu onda neka zna da će njegove odluke biti osporene. Na razne načine.
