Partizanska priča: Hadžija Meho, posljednji kozarački prvoborac

„Nikako nije smjelo ovako biti. Djeca, unuci i praunuci potkozarskih heroja se odriču svojih predaka. Oblače uniforme i stavljaju kape na glave vojski protiv koji su se njihovi borili. Hiljade života su izgubljeni na padinama herojske Kozare. Antifašizam i fašizam, herojstvo i kukavičluk, ljudstvo i poganluk, nije isto. Kozara ovo sada ne poznaje, i ne pripada joj“; riječi su posljednjeg kozaračkog prvoborca hadži Mehmeda Mehe Krupića.
Graditelja spomenika na Mrakovici.

 

Zenica je u našem narodu, širom Bosne, a i Hercegovine imala titulu opasnog grada. Odvajkada. Pogotovo, 50tih i 60tih godina, sada već i u zaboravu prošlog stoljeća. Zeničar se govorilo gradskim, mahalskim i seoskim mangupima kojima je šaka bila brža od riječi, a jezik od mozga.

Mršavi i žgoljavi, petneastogodišnjak rodom iz Sane je 55-te, trbuhom za kruhom, prateći starijeg brata Esu, došao u Zenicu, nastanio se u rudarskim barakama, najopasnijem mjestu na svijetu tog doba, i počeo život rudara. Spuštajući se svaki dan u duboke jame zeničkog rudnika.

Nije dugo prošlo do prvog belaja. Sanskog momčića napada nekoliko zeničkih domicilnih kabahadija. Završilo se krvavim nosom, licem i povredom ponosa do tada urednog momčića sa Glavice, poviše Kamengrada a iza Sanskog Mosta. Tada je i pala odluka da se krene baviti boksom i ne dopusti, nikome da mu u životu maše pred nosom. Poslije samo nekoliko mjeseci Meho je pokazao više nego što je potrebno u ovoj plemenitoj vještini. Treneri su odmah uvidjeli talenat i dali mu i starije i teže sparing-partnere koje je Meho dovodio u teškoće. Postao Meho vješt do te mjere da je zaista letio kao pčela a ubadao kao stršljen. Sparing-partneri počeli ljubiti pod.

Naravno, u Zenici tih godina je bio belaj za belajom. Inteligencija nije radila. Brza šaka je pravila legende. I opet napad, sada druge grupe i nakon patosiranja dvojice prvim udarcima, pročulo se među rudarskom rajom da ima jedan mali kojem ne treba prilaziti blizu. Trajalo tako nekoliko do pred vojsku. Odlazak u Šabac. Vojničke vještine i opet bokserski meč Mehe protiv nekoliko desetara, od kojih niko nije ostao na nogama. Zatvor i umalo robija. Meho se nije osjećao kriv i krene sa štrajkom glađu. Dan, pa dva, pa tri. Možda ga je to i spasilo kao i iznenadna upala i operacija slijepog crijeva i pogotovo samo mjesec dana nakon toga u vojničkom višeboju drugo mjesto na 10 kilometara između pet hiljada vojnika. Njegov file u procesu vojnog suda je nestao. Jedan kapetan Šumadinac ga zavolio i nije dao da mu najbolji vojnik ide u zatvor.

I to se tako završilo… Dolazak iz vojske. Bekrijanje do sabaha. Loše društvo. Opet, Meho nije svojom pojavom ostavljao nikoga ravnodušnim. Pogotovo ženski rod. I danas, ne tako mnogo živih dubičkih djevojaka krajem 50 tih se sjećaju dolaska iz Zagreba visokog momka, kratko podšišanih brkova, italijanske bujne frizure začešljane uvis, kangarnih odijela, tankih kravata, hlače na pegle da bi se muha mogla posjeći i cipela šimiki, ručni rad najboljih zagrebačkih obućara sa Ilice. Iza Mehe se širio miris parfema. Na tada prašnjavoj kaldrmi dubičkog korza.

Ovdje se ništa ne pregoni. Fotografije postoje. Meho u ašik nije išao preskačući tarabe nego na engleskom motoru Triumph, poput Alen Delona iz onih starih dobrih filmova.

Skućio se Meho dobro nakon što je napustio Dubicu i dobio posao u Zagrebu. Ubrzano počeo napredovati kao strojar u zagrebačkom velikom građevinskom koncernu Tehnika. I stekao reputaciju najboljeg dizaličara. Kraniste. Radeći na visinama i do 120 metara. Gdje se god u Hrvatskoj a i šire gradila zgrada ili toranj viši od 50 metara dizaličar Meho je bio tu. Milina bila mnogim bosanskim građevincima čuti kako im zemljak Meho vozi kran više glava. Bili su sigurni i ponosni na svog Mehu, koji u svom radnom vijeku ni jednog radnika nije ozlijedio, iako mu se dizalica zbog vjetra skoro srušila u Varaždinu, radeći na jednom od Podravkinih pogona.

Kraj jula 1971. U Potkozarju se osjećao partizanski naboj. U Milića gaju je 27. jula uvijek bio zbor na kojem se okupljalo i nekoliko desetina hiljada stanovnika potkozarskih mjesta. Slavio se „Dan ustanka u Bosni i Hercegovini“. Nekoliko dana poslije toga se prijedorska cesta iz Bosanske Dubice oslobodila silnog saobraćaja i pred Mehinu kuću se parkira velika prikolica, iza još većeg kamiona, na kojoj su bili dijelovi ogromnog krana. Iz kamiona izašao Meho. Njegovih troje djece poletjeli mu u zagrljaj. Vrijedna i dobra hanuma Hatka fino dočeka svog čovjeka i njegove zagrebačke kolege. Ugosti ih bosanskim jelima prije nego su krenuli prema Prijedoru, Kozarcu i na vrh Mrakovicu. 2. augusta počinje gradnja velikog spomenika Kozaračkoj epopeji. Dugo se je pripremala gradnja. Još od 1962. godine kada je donešena odluka o gradnji. Imenovan odbor i od 40 eminentnih jugoslovenskih umjetnika rješenje velikog Dušana Džamonje je dobilo zeleno svijetlo. Od jugoslovenskih preduzeća je ovaj zahtjevan posao dobila zagrebačka Tehnika.

Meho, njihov najbolji kranista izabran. Zagorci, njegovi šefovi mu rekli. „Gospon Meho ovo je tvoj kraj. Budu Tebe volili tamo.“ Od početka do kraja je Meho krenuo sa svojim možda i najvećim radnim iskušenjem. Postaviti kran i dignuti sve i jednu kilu betona, željeza, oplate i svega drugog. I nije to bilo u kilogramima, to je bilo u tonama. Izvori kažu da je hiljadu tona cementa, 4 hiljade kubnih metara betona, 200 kubnih metara oplate i željeza utrošeno u izgradnji ovog spomenika. Sve je to Meho, pokretom onih ručica unutar kabine visokog krana spustio sa kamiona i donio do mjesta ugradnje. Zbog brzine sušenja betona morao raditi bez prekida više od 12 sati. Rekordnih 18 sati neprekidnog rada je imao kada se radila spomen-soba. Čuli za Mehu i Kozarčani, neki i radili na gradnji, i nije bilo dana da nije došla čuvena Babina kljukuša illi ostali sobati od dobrih ljudi podno Kozaračkog kamena.

 

„Meho silazi, puši se iz lonca“, znali su ga pozivati radnici podno njegove kabine. Volio je Mehu svako na radilištu, a posebno milo mu je bilo kada se veliki Dušan Džamonja raspitao o dizaličaru i sa njim u društvu, bez one silne pratnje kozaračkih prvoboraca prošetao oko radilišta i direktno od Mehe saznao tehničke detalje građenja. Dušan je bio veoma zadovoljan sa onim što je čuo od čovjeka koji je sve faze gradnje nadzirao sa visine. Na kraju je potapšao Mehu po širokim plećima i rekao mu: “Dobro ćemo ja i ti ovo napraviti. Za heroje ove Kozare. Da se zna zauvijek o njima“.

U proljeće 1972. godine, Mehi došli najmiliji gosti, supruga Hatka sa povelikim stomakom. Četvrto dijete na putu. I dva sina i kćerkica. Podigao otac djecu. Obveselio se ko nikad. Sa ljubavlju, ali bez riječi pogledao suprugu, tako je onda bilo, nije se puno govorilo o onom što voliš, i sviju ih skupa poveo u obilazak radilišta… Visoki spomenik se je već dobro nazirao, okolo, u podnožju su bile neke od onih betonskih ploha na kojima su bili spiskovi poginulih. Završavala se „Spomen soba“. Radnici su pozdravljali svog majstora, a on im sa ponosom familiju pokazivao. Noćili svi tu noć u barakama i sutra nazad kući u Dubicu. Meho ostao na poslu. Djeca mu, očekivali noć da vide jako svijetlo krana koje je dolazilo sa vrha Kozare. Znali su da njihov otac radi.

Spomenik se završio 27. jula 1972. godine. Silna masa ljudi pohrlila u Milića Gaj i na Kozaru da budu svjedoci otvaranja spomenika herojstvu Potkozarja. Stanovništva i partizana. Čuvenih i opjevanih u silnim pjesmama.

Kranista Meho je bio tog jutra najsretniji čovjek na svijetu. Nije otišao na Kozaru i ugledao skidanje trake sa, između ostalog, i njegovog prvoboračkog učešća, nego je u krilu, na svojoj sećiji, u svojoj kući na Prijedorskoj cesti, prvi put uzeo svoju najmlađu kćerku Elviru. Četvrto svoje dijete.
Rođenu u sabah 27. jula 1972. godine.
Niko nije sretniji bio od Mehe.

Pedeset i više godina od ovih događaja moj otac hadžija Mehmed Meho Krupić u svojoj 88. godini se rado podsjeća ovih događaja. U dobrom zdravlju. Ne baš da se može uspeti na kran 80 i više metara do kabine ili da hoda po onoj dugačkoj ruci, ali sasvim dovoljno da vozi kola. U saburu, kojeg je malo pogubio prije osam godina kada mu je ljekar produžio vozačku dozvolu na samo godinu dana. A hadžija malo i u huji ga pitao: „Zašto mi ne produži odmah na deset godina. Uštedio bi mi hodanje, a i sebi papir.“ Došao kući u huji, a majka sa uvijek spremnim odgovorom ga još više podjarila riječima: „Je li ti misliš kusturiti do stote“!

Danas hadžija Mehmed živi sam, u svojoj kući na Prijedorskoj cesti. Ima svoj svijet, namazom, molitvom Svevišnjem, ga čuva. Nažalost bez supruge koja ga je napustila prije dvije godine. Ali sa svojih četvero djece. Širom svijeta prognani. Onda. Dvije kćerke i dva sina. Devet unuka, i dva praunuka. Sve muškarci. U familiji hadžije Mehmeda Krupića se ovog ljeta očekuje prva djevojčica, praunuka. Ako Bog da u Švedskoj. Zadnja je rođena na dan kada se otvorio spomenik na Kozari 27. jula 1972 godine. 50 više godina. U Kanadi ime svog pradjeda je naslijedio i prvi praunuk. Hakan Mehmed.

Vrijeme je drugo, ljudi isto tako. Stara izreka je u našem narodu. Nema tog lošeg vremena da od dobrog čovjeka može napraviti lošeg.

Hadžija Meho, ne ide više na Mrakovicu. Ona lijepa brda i vrhove Kozare gleda iz svog dvorišta.

„Nikako nije smjelo ovako biti. Djeca, unuci i praunuci potkozarskih heroja se odriču svojih predaka. Oblače uniforme i stavljaju kape na glave vojski protiv koji su se njihovi borili. Hiljade života su izgubljeni na padinama herojske Kozare. Antifašizam i fašizam, herojstvo i kukavičluk, ljudstvo i poganluk, nije isto. Kozara ovo sada ne poznaje, i ne pripada joj“, riječi su posljednjeg kozaračkog prvoborca hadži Mehmeda Mehe Krupića.
Graditelja spomenika na Mrakovici.