“BiH je dobila preporuku za kandidatski status, mi to činimo za narod”, kazao je evropski komesar za proširenje Oliver Varhelyi, potvrđujući tako da ni uvjetna preporuka nije zaslužena.
Tako se na treću deceniju produžava “sindrom ovisnosti o donacijama” građanima koji su sažaljenje zaslužili samo zato što žive u državi koja ima nametnuti administrativni okvir i zarobljeni emocijama straha i inata uporno biraju antievropsku kombinaciju stranaka u vlast. A tom narodu, ili narodima, nisu učinili nikakvu uslugu niti zadovoljstvo pokazujući kako se, eto, ne moraju baš prihvatiti svi standardi. Narodu baš trebaju evropski standardi, a povlastice Evropska Unija ovom odlukom čini neodgovornim političarima.
Uvjeti i emocije
Preporuka podrazumijeva uvjete koje zakonodavci nisu htjeli ispuniti da bi u regularnoj proceduri postigli bezuvjetan kandidatski status, a nema nikakvih garancija da će se uspostaviti takva zakonodavna kombinacija nakon ovih izbora koja bi mogla usvojiti zahtijevane zakone.
U posljednjoj godini mandata predlagana su zakonska rješenja koja bi, provjereno, ispunila najvažniji dio od 14 postavljenih uvjeta, ali skupštinska većina ih je odbila.
Zato je važno kako će se voditi pregovori i uspostaviti nova većina koja bi mogla izvršavati ove obaveze, ali i efikasno koristiti sve ono što će pregovori o članstvu donijeti, uključujući i predpristupne fondove.
A koliko su dosad bili spremni koristiti sredstva iz fondova govori činjenica da su vlasti na različitim nivoima morale plaćati kamate na sredstva koja nisu na vrijeme počele trošiti za projekte za koje su namijenjena. Radi se uglavnom o strogo kontroliranim investicijama na dobrobit građanima, a kojima vlasti nisu mogle manipulirati (“ugraditi se”) pa nisu baš bile ni zainteresirane za implementaciju.
Da bi se racionalno pristupilo formiranju novih vlasti treba višak emocija nemilice rasipanih tokom predizborne kampanje staviti pod kontrolu i značajno umanjiti, a prednost dati procjeni realnih mogućnosti sa potencijalnim partnerima takvim kakvi jesu.
Živimo li eksperiment?
Naravno, preduvjet za formiranje vlasti je da se objave konačni rezultati izbora, a zatim da se pronađu partneri s kojim je moguće programski i matematički uspostaviti manje ili više stabilnu većinu koja je u narednom mandatu spremna postići odgovarajuće ciljeve, posebno u smislu evropskih integracija.
Baš zato što je “politika umijeće mogućeg”, potrebno je prevazići sve pretpostavljene emocije, predrasude i averzije, te na interesima građana birača uspostaviti program o čijim ciljevima postoji suglasnost svih partnera, a izbjeći teme oko kojih je jasno da se iz ideoloških ili razloga nacionalne prirode ne vrijedi pregovarati jer se sigurno neće postići konsenzus.
Dosadašnja praksa pokazuje kako su pokušaji da se partnerima nametne ono za šta su početna polazišta bila suprotna završavali potpunom paralizom vlasti. Sve je ličilo na socijalni eksperiment kojim se željelo dokazati da je moguće da se život u jednom društvu nastavi i pored toga što su blokirane institucije koje bi trebale donositi zakonodavne i izvršne odluke.
Psihologija i politički plijen
Čini se da se taj eksperiment proširio i na Visokog predstavnika, koji je, navodno s namjerom otklanjanja blokada i uspostavljanja funkcionalne administracije, nametnuo odluke koje bi potencijalno mogle izazvati još oštrije konfrontacije u ionako polariziranom političkom ambijentu.
Bez namjere da ga amnestiram od moguće zle namjere ili podlijeganja utjecaju bliskih političkih saveznika iz Evropske unije, vjerujem da ni neki domaći politički akteri ne razumiju do kraja sve psihološke mehanizme i metode presudne za donošenje odluka, pa su funkcionalni efekti često suprotni proklamiranim ciljevima.
Oni vodeći politički subjekti, međutim, na tome zasnivaju trajnu podjelu vlasti, odnosno političkog plijena na svakim izborima. Posljednji kriterij u toj raspodjeli je funkcionalnost institucija.
Permanentni “granulirani” konflikt
Bosanskohercegovačko društvo je više od 25 godina nakon okončanja ratnog konflikta, još uvijek u dubokom konfliktu, za koji se ne može reći da je zamrznut, već se radi o permanentnom konfliktu.
Koliko god je Dejtonski sporazum, i Ustav koji je njegov sastavni dio, zaustavio ratni konflikt, toliko je u biće poslijeratnog društvenog tkiva ugradio sjeme razdora i trajnog konflikta kojim manipuliraju monopolizirani “legitimni predstavnici konstitutivnih naroda”.
Politička manipulacija predrasudama, medijska i obrazovna indoktrinacija kroz decenije i dnevno-politička proizvodnja straha zdrobila je zamrznuti i pretvorila ga u “granulirani” konflikt koji se utkao u sve pore od porodice, preko škole, medija i društvenih mreža, do najviših političkih foruma.
Na ovaj način začeti karcinom jezika mržnje u javnosti doveo je do metastaza koje u posljednje vrijeme rezultiraju porodičnim, generacijskim i javnim nasiljem sa sve više žrtava. Iz takvog okruženja sve više mladih ljudi traži izlaz bjekstvom u inozemstvo.
Nestrpljenje i izdaja
Nestrpljenje je loš savjetnik u osjetljivim političkim procesima, a nisu nestrpljivi samo mladi koji smatraju da im je dom ondje gdje uključe punjač za mobitel. Čak i oni koji se politički mogu smatrati konzervativcima pomalo gube strpljenje sa demokratskim metodima i rado bi posegnuli za nečim revolucionarnim, samo da se za njihovog života postigne cilj.
Ideološka odstupanja od nacionalnog jedinstva, koja se među nacionalno emancipiranima smatraju hendikepom i grijehom, često se etiketiraju nacionalnom izdajom.
Time se podgrijava predrasuda da stranke koje ne insistiraju na nacionalističkoj retorici ne mogu ostvariti zadovoljavajući rezultat na izborima, pa se s jedne strane uniformira ideološka slika, a s druge strane predstava da su “svi isti”, što zahtijeva zbijanje redova i odgovarajuću reakciju.
Činjenica da na izbore, uz sve rezerve o regularnosti biračkih spiskova i zloupotreba na biračkim mjestima, izlazi oko polovine registriranih birača, dokazuje suprotno, jer je i apstinencija izražavanje političke volje i stava.
Zarobljeni u jednoj opciji
Teško je objasniti da Hrvati u Hrvatskom saboru imaju i narodnjake, i liberale, i zelene, i socijaldemokrate, pa i suvereniste, a da je isti narod u Bosni i Hercegovini zarobljen u jednoj opciji narodnjaka.
Uvažavajući osjećaj najmalobrojnijeg naroda da bi mogao biti ugrožen, to nije tako.
Opcija narodnjaka ne dopušta da postoje Hrvati koji su izvan nje, jer sve druge političke opcije tretira kao nehrvatske ili antihrvatske, kao što Hrvate koji joj javno politički oponiraju ne priznaju za Hrvate.
Lako je izračunati da ta opcija dobija glasove najviše trećine punoljetnih Hrvata u BiH, ali su, objedinjujući desetak stranaka politički subjekt sa zaista najviše glasova Hrvata.
To im, međutim, ne daje legitimitet za ekskluzivno predstavljanje svih Hrvata, htjeli to priznati ili ne.
Dva mita – Kosovo i NATO
Često se i za političku scenu u Republici Srpskoj tvrdi da je nastala na istoj ideološkoj matrici, ali se mora shvatiti da se u suštini preslikava politički spektar iz Srbije zasnovan na dva mita oko kojih je propagandno stvoreno nacionalno jedinstvo. Ko od toga odstupi, smatra se, nema nikakvih izgleda za trajan politički angažman. Primjer – Čedomir Jovanović.
Nije bitno što neko sa završenom srednjom poljoprivrednom školom, smjer mesar, treći stepen o prvom i drugom Kosovskom ciklusu zna manje od “muslimana” sa završenom gimnazijom, koji se makar sjeća onog stiha “Što Momčilu do koljena bješe, Vukašinu po zemlji se vuče”. Mantra glasi: “Kosovo je srce Srbije”.
Drugi mit nešto novijeg datuma je da je “NATO bez razloga bombardovao Srbe”, i da zato oni neće u NATO.
Da nisu svi isti može se zaključiti iz činjenice da sadašnja opozicija u RS ne nastupa sa secesionističkom retorikom i, kad je bila u prilici, djelima je dokazala da može funkcionirati u zajedničkom interesu na državnom nivou.
Tako se dogodilo da većina “bošnjačkih medija” proglasi tadašnjeg ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Mirka Šarovića za najaktivnijeg ministra. Ipak je 2013. godine na inicijativu SNSD-a smijenjen zbog “nedovoljnog zastupanja Republike Srpske u zajedničkim institucijama BiH”. Dvije godine kasnije ponovo je imenovan na istu poziciju i uspješno okončao mandat.
To je možda, uz ostavljanje po strani tema oko kojih je dogovor nemoguć, recept za izbor partnera za funkcionalno djelovanje institucija.
Gdje ste u Banjoj Luci i Čitluku?
Politička i ideološka disperzija na sve boje političkog spektra karakteristika je bošnjačke političke scene, što je često razlog razmjene napada i teških riječi, ali što u suštini dinamizira i demokratizira političku scenu Bosne i Hercegovine.
To također proširuje spektar međunarodnih aktivnosti političkih stranaka, te utjecaj i mogućnost lobiranja kroz političke grupe socijaldemokrata i liberala u Evropskom parlamentu i drugim evropskim institucijama.
Postoje krugovi koji zagovaraju bošnjačko političko jedinstvo, slično drugim dvjema etničkim grupama, kako bi se pariralo pojavama velikodržavnih projekata susjednih zemalja.
Treba biti oprezan sa ovakvim inicijativama, jer dalje etničko političko homogeniziranje može dovesti do teritorijalnog zaokruživanja etnički većinskih područja, a što bi moglo pospješiti secesionističke namjere i projekte.
Za razliku od govora mržnje i zapaljive retorike koji lako izazivaju odgovor, homogenizaciju i efekat nesigurnosti građana, uspostavljanje dijaloga, partnerstva i efikasnih institucija zahtijeva suptilnije metode, strpljenje i mnogo više vremena.
Nažalost, i tu su jeftini brzi šićari sada važniji od teške svakodnevne borbe za oslobađanje čovjeka po čovjeka u mijenjanju političke mape oba entiteta. Lakše je upitati danas za koga radi Vojin Mijatović, a sutra “Gdje ste u Banjoj Luci i Čitluku?”, nego svakog dana susresti deset ljudi iz Banje Luke i Čitluka i sa njima rješavati probleme i kreirati projekte iz mjeseca u mjesec.
A sve je to zbog naroda, što bi rekao Varhelyi, zbog građana kojima trebaju evropski standardi. Ne kandidatski status, već odmah promjene zakona, propisa, standarda, života. Prije svega političke kulture, tolerancije i profesionalnog pristupa. Dok nije kasno, dok ne bude više onih koji po sve to odlaze u Evropu.
