Sramotna šutnja o Mladićevim presudama

Sramotna šutnja o Mladićevim presudama

Zastor je pao na jednu od najmračnijih epizoda balkanskih ratova. Apelacioni sud u Hagu potvrdio je u srijedu osuđujuću presudu za Ratka Mladića za genocid u Srebrenici, opsadu Sarajeva i druge teške ratne zločine. Pravda je ovaj put bila vrlo spora. Majke Srebrenice čekale su je 26 godina, a još duže i ostale žrtve ovog sadiste, koji su otvoreno uživali u životu i smrti u BiH i na okupiranim teritorijama Hrvatske u periodu 1991-1995.

Danas Mladić ima 79 godina. Sa skrušenim držanjem, umjetnim zubima i drhtavim rukama, postoji samo sjena napuhanog luđaka u uniformi iz 1990-ih. Ali njegovo (čak) kasno osuđivanje važna je pobjeda međunarodnog prava. U vrijeme kada je moguće sistematski progoniti cijele nacije i narode pred očima cijelog svijeta, bilo da su to Ujguri u Kini, Tigrovi u Etiopiji, Rohinje u Mjanmaru ili Jezidi u Siriji i Iraku, imamo barem djelomično zadovoljstvo da zločini mogu proći nekažnjeno. Stoga je Mladićeva osuda jednoglasno pozdravljena u Evropi, Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim nacijama.

Ali u paleti jedinstvenih odgovora Zapada jedan je nedostajao. Onaj iz Ljubljane.

Slovenačka vlada odgovorila je na Mladićevu konačnu osuđujuću presudu samo jednom, vrlo oskudnom porukom na web stranici Ministarstva vanjskih poslova. Janez Janša to je podijelio na Twitteru, zajedno s mnogim drugim objavama, ali je ostao nijem, iako će Slovenija predsjedati Evropskom unijom za nešto više od dvije sedmice i predviđa se da će se baviti Balkanom. Mladićeva osuda bila je dobra prilika za odlučan javni odgovor, jer je Slovenija uvijek službeno podržavala nedjeljivost BiH i pozdravljala kažnjavanje ratnih zločinaca. Pogotovo zato što se kao prva bivša jugoslovenska republika opirala ideologiji u ime koje je Mladić ubijao “Turke”, dijelio porodice, rušio gradove i osuđivao vlastiti narod na životarenje.

“Ovo mjesto poklanjamo srpskom narodu. Nakon bune protiv dahija, osvetit ćemo se Turcima za sve što se dogodilo na ovom području”, rekao je Ratko Mladić na dan zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995. godine.

Pa u čemu je problem? Imamo premijera koji je u to vrijeme bio na čelu “Nezavisnih”, a danas voli komentirati sve živo. Tokom sukoba u Gazi, istaknuo je izraelske zastave na pročelju vlade, glasno upozorio na progon opozicije u Bjelorusiji i javno pohvalio odluku mađarskih nogometaša da prije utakmica ne kleknu u znak protesta protiv rasizma.

Pa zašto onda šuti kad je srpski general u neposrednom susjedstvu Slovenije osuđen za genocid? Jer ne želi da naljuti nove političke prijatelje iz reda Mladićevih ideoloških nasljednika.

Glavni “heroji” jugoslovenskih ratova danas su ili mrtvi ili u zatvorima. Ali ideologija koja ih je izbacila na površinu raspadom Jugoslavije i dalje je tu. Duh velikosrpskog nacionalizma nikada nije nestao – nakon svih vojnih poraza, gubitka teritorija, sankcija, osuda za ratne zločine, izručenja zemlje kriminalnim strukturama, korupcionaških skandala i izgubljenih generacija koje su bolju budućnost odlučile potražiti negdje drugdje.

Viktor Orban, najbliži politički saveznik Janeza Janše, postao je važan igrač na Balkanu posljednjih godina. Sastaje se sa srpskim članom predsjedništva BiH Miloradom Dodikom i šefom HDZ-a BiH Draganom Čovićem. U bliskim je odnosima s Aleksandrom Vučićem i dalje pruža utočište bivšem makedonskom premijeru Nikoli Gruevskom.

Aleksandar Vučić, koji je posetio rovove iznad opkoljenog Sarajeva, a potom postao Miloševićev ministar informisanja, predsednik je i apsolutni vladar Srbije. Tabloidi koje on kontrolira ovih su dana Mladića pozvali kao “srpskog heroja”. Srpski član predsjedništva BiH Milorad Dodik i dalje negira genocid u Srebrenici i otvoreno govori o otcjepljenju Republike Srpske.

Vučić i Dodik pokriveni su u Moskvi i Budimpešti, gdje se koriste kao alati za slabljenje uloge najvećih europskih zemalja i EU na Balkanu. Rusija to čini iz povijesno-strateških razloga, a Mađarska želi poniziti Uniju i prikazati je nesposobnom da regulira situaciju duž svojih granica. Utjecaj Turske i Kine također se širi u regiji već dugi niz godina, nudeći zajmove zemljama za građevinske projekte, a sada cjepiva.

Svega su toga dobro svjesni Amerikanci koji su se nakon desetljeća vratili na balkansku geopolitičku šahovnicu. To nije dobra vijest za šefa slovenske vlade. Bidenova izvršna naredba o proširenju sankcija onima koji prijete stabilnosti zapadnog Balkana izravan je odgovor na “slovenski” neslužbeni diplomatski dokument (“non-paper”) o novom crtanju granica u bivšoj Jugoslaviji, koji smo u Necenzurirano.si otkrili u aprilu. Prema našim diplomatskim izvorima, oni u Washingtonu imaju čvrste dokaze da je Janšin kabinet bio uključen u njegovo slanje na razne adrese. Između ostalog i u ured predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela, gdje su potvrdili da dokument imaju, ali ga ne žele objaviti jer bi to “ugrozilo međunarodne odnose”.

To je problem za Sloveniju, puno veći od Janšinih tweetova, i sramota od koje se SDS neće moći oprati lažima i manipulacijama, pa i onih nedavno o Milanu Kučanu. Bijela kuća je vrlo odlučnom mjerom, iskazanom odmah nakon objave Mladićeve osude, objavila da su joj današnje granice BiH, Crne Gore, Kosova i Sjeverne Makedonije nepovredive. Izvršnom naredbom Biden je stupio u obranu točno onoga što autori “non-papera” iz Beograda, Budimpešte ili Moskve pokušavaju uništiti tajnim diplomatskim radnjama – uz pomoć kurira iz Slovenije, članice NATO-a.

Zašto je Srebrenica masakr za Janšu, a ne genocide? Gdje je Janša u ovoj priči, već je neko vrijeme jasno. Prije tačno godinu dana, na 25. godišnjicu genocida u Srebrenici, napisao je da se “ovaj pokolj ne bi dogodio da su Ujedinjeni narodi osudili komunistički genocid na isti način kao i holokaust”. Najveći problem ovog zapisa nije u potpuno pogrešnoj logici da su poratni masakri 1945. godine na bilo koji način utjecali na rat u Bosni i Hercegovini. Suština leži u činjenici da Janša nije govorio o genocidu u Srebrenici, već o masakru.

Teško je povjerovati da bi Janša pogriješio. Snimak je objavio u trenutku kad se već počeo približavati Vučiću. Nekoliko dana ranije zajedno su nastupili na video konferenciji “boraca za slobodu” koju je organizirao Viktor Orban. Tada su krajem kolovoza Vučić i Orban došli kod Janše na Bled.

Tada su se SAD već približavale vrhuncu predizborne kampanje, u kojoj su sva trojica – Orban i Vučić tiho, a Janša glasno na Twitteru – navijali za Donalda Trumpa. Orban jer je s pravom ocijenio da je Trump, sa svom infrastrukturom za financiranje europskih populista, njegovo daleko najmoćnije oružje u slabljenju EU. Međutim, Vučič je znao da samo pod Trumpom može računati na moguće pripajanje sjevernog dijela Kosova Srbiji. To bi otvorilo Pandorinu kutiju s promjenama granica i u BiH, što bi, sad kad je Mladić osuđen, zapravo značilo legalizaciju genocida. A Vučić to dobro zna.

Kako bi odgovarao Vučiću, svom novom političkom prijatelju, Janša je prošle godine govorio o masakru, a ne o genocidu u Srebrenici. Iz istog razloga.

O Mladićevoj presudi danas se šuti, a u međuvremenu je, prema saznanjima Amerikanaca, pomogao poslati referat o rješenju “srpskog nacionalnog pitanja”. Šutnja Slovenije ne samo da je sramotna zbog nepoštivanja žrtava i BiH kao države. Šutnja je ono što pomaže pristašama velikosrpske ideologije da revidiraju povijest. Za novu europsku desnicu, koja se konsolidira u Europi, Srebrenica je prva bitka dobivena protiv “muslimanske prijetnje”.

Konačnom presudom Mladiću, zavjesa je pala – također na ugled Slovenije u međunarodnoj zajednici.

(necenzurirano.si)
Primož Cirman