“Dogovoreni rat” je knjiga objavljena u tri izdanja. Prvo izdanje je objavljeno 1998. godine, a drugo i treće 2000. i 2001. Nakon dvadeset i tri godine, svi akteri pokušaja podjele BiH su na onom svijetu, ali došli su novi da to uz podršku iste-nove evropske desnice pokušaju dovesti do kraja. Bosna i Hercegovina se odbranila nakon užasnih zločina, pa i genocida. Kakvu smo lekciju morali naučiti, a nismo jer 23 godine kasnije, kao da smo na početku svega. Zašto? Možda brojni mudraci u bošnjačkom narodu trebaju još jednom razmisliti zašto su odbacili podjelu države kao ključni razlog rata protiv Bosne i Hercegovine? Pune 23 godine su lupetali o nacionalizmima kao krivcima za rat. Bošnjački intelektualci se neprestaju sakrivati iza javnih laži i vlastitih zabluda. Kada se čovjek probudi pred novu tamnu noć, definitivno nema pravo biti general prije bitke.
Bosna u jelovniku Tuđmana i Miloševića
Francuski filozof Bernar Anri Levi je sa Bernarom Kušnerom, francuskim ministrom za humanitarna pitanja, stigao u posjetu hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu 18. januara 1993. godine. U toku ručka u hotelu “Esplanada” neko postavlja pitanje Tuđmanu: “Zar bosanskom i hrvatskom narodu ne bi bilo bolje da se dogovore na račun Miloševića”?
“To je Tuđmana natjeralo da podigne oči’, opisuje Levi. “Pogled mu je ponovo bistar, ali neizmjerno tvrd i neumoljiv. Dignute viljuške,uperena noža, s komadićem crnog mesa očišćenog od žilica, nabodenim na jednom i na drugome, odgovara odrečno”:
“Bosanska nacija ne postoji. Ona nema ni prava ni prošlost nacije, jer nacija je teritorij, ali isto tako i isto podrijetlo, ista krv. A koliko je na teritoriju navodne Bosne ljudi različitog podrijetla, različite krvi? Kako ti narodi, izmiješani, dakle nečisti, mogu činiti cjelinu? Ne,gospodo,Bosna mora nestati kao nacija” 1)
Levi vješto opisuje Tudmana dok čereči komad svog mesa. Analizirajući svojim “oštrim galskim okom”, kako o Leviju misli Ričard Holbruk, u sjajnom opisu to komadanje žilica i tkiva doima se kao izuzetna metafora Tuđmanovom kidanju Bosne i Hercegovine.
Poznati američki novinar Čak Sudetič, u “Nju Jork Tajmsu” nazvao je Miloševića “Balkanskim kasapinom”. Očito je da se radi o vrlo čudnim podudarnostima koje su osjetili Levi i Sudetič u ličnostima Tuđmana i Miloševića. Kako vrijeme ide, novih dokaza o njihovim dogovorima svakim danom je sve više. Oni se, manje – više, mogu nazvati kasapima Bosne.
Treba se prisjetiti Tuđmanovog crtanja srpskohrvatske podjele Bosne na jednoj salveti, koju je gurnuo preko stola vođi britanskih liberala Pediju Ešdaunu, 6. maja 1995. godine. Bilo je to na jednoj “državnoj” večeri u Londonu. Radilo se o početku slavljenja pola vijeka pobjede nad fašizmom, pa je pozvan i Tuđman.
O tome će Ešdaun svjedočiti pred Tribunalom u Hagu: “Upitao sam Tuđmana šta misli kako će izgledati bivša Jugoslavija za deset godina. Na poledini jelovnika sam nacrtao neke granice,te ga zamolio da ih završi”.
1) (“Podižući slušalicu starinskog telefona u hotelu “Esplanade”,predsjednik Tudman je, da bi zadivio francuskog ministra Kušnera s kojim je večerao, zaustavio rat u srednjoj Bosni”, Nacional,1)Zagreb,30.aug.,1996.,str.38.-40.,prema Bernard Henri Levy: Ljiljani i pepeo)
Ešdaun je navodio detalje sa ove salvete: Granica srpskohrvatske podjele išla je rijekama Bosnom i Neretvom. Ali to nije bilo ništa novo. Uostalom, bilo je vrijeme ručka…
Tuđman je, prema Ešdaunu, prepolovio Bosnu i Hercegovinu. Prema toj mapi glavni grad Republike Srpske Banja Luka i prijestonica Bosne i Hercegovine Sarajevo, te Krajina i Bihać pripali su Hrvatskoj, dok su istočna Bosna i Tuzla “otišle” u Srbiju.
“Upitao sam Tuđmana šta ovo znači, a on mi je odgovorio:“Ova strana pripada Srbiji, a ova Hrvatskoj” Potom sam ga upitao šta će biti sa muslimanskom regijom, a on je odgovorio: “Neće biti muslimanske regije, osim malog dijela u sastavu Hrvatske”, prisjećao se Ešdaun.
Prema Ešdaunovim bilješkama, koje je napravio nakon tog sastanka, Tuđman je bosanskog predsjednika Izetbegovića opisao kao “fundamentalistu i Alžirca”. Zatim je dodao da je Slobodan Milošević mnogo kooperativniji u sklapanju poslova. “On je jedan od nas”,rekao je Tudman. 2)
Bio je to državnik koji je već potpisao Vašingtonski sporazum, a za pet mjeseci potpisat će i Dejtonski ugovor i u više navrata se zaklinjati u njega. No,Tuđman je mogao i govoriti i potpisivati drugačije, ali nikad nije mislio drugačije. Rusmir Mahmutćehajić, bosanski funkcioner koji je u više navrata pregovarao sa Tuđmanom,kaže:
“U mnogo svojih istupa Tudman je neskriveno pokazivao islamofobiju, nastojeći naći sugovornike na Zapadu, odnosno predstaviti se kao neke vrste ovlašteni “čuvar kršćanstva” na evropskom jugoistoku. Tvrdim da upravo na toj osnovi valja razumjevati poticanje onoga što je treća dimenzija logičke matrice razaranja BiH, a to je muslimanska država”. 3)
Hrvatski predsjednik je redovno poricao da se uopće dogovarao sa Miloševićem o podjeli Bosne, a u svojim intervjuima često se pozivao na nekakvu kartu koja je 1993. godine štampana u Briselu:
….”Znači, da li u samom okviru NATO-a ili Evropske unije, tiskana je karta o podjeli interesnih sfera u današnjoj Europi, gdje je veoma velika sličnost izmedu te podjele i one karte koju pripisuju meni, izjavio je na jednoj konferenciji za novinstvo 18. augusta 1995. godine. Ponovo je 26. septembra 1995. godine u intervjuu francuskom “Figarou” napominjao na “kartu koju je jedno francusko izdavačko preduzeće izdalo u Briselu”. Dodao je: “Za tu kartu ljudi kažu da ona nije izdana bez znanja zapadnih strateških mozgova u NATO-u”, 4)
Ali,njegove izjave o podjeli Bosne bile su poznate mnogo prije 1992.godine.
2) (Fahrudin Dapo: Bosna i Hercegovina i Bošnjaci..,VKBI,Sarajevo,1998.,str.122.-124,
3) (Rat u Hrvatskoji Bosni i Hercegovini 1991. – 1995., Dani, Sarajevo, 1999.,str.167.)
citirano:Pedi Ešdaun: Tudman je podijelio Bosnu na jelovniku,Rojters,20.mart,1998.)
4) (Intervju Le Figarou, citirano prema Novi list, Rijeka,26. sept.,1995.)
Ugledni povjesničar Ivo Banac sjeća se Tuđmanove prve neslužbene posjete SAD i Kanadi, u septembru 1990. godine, dakle, mnogo prije Karađorđeva:
“Za ručkom mi je, posve neočekivano i bez ikakva povoda, rekao kako je ipak najbolje rješenje za BiH bio dogovor o podjeli Bosne, što su Pavelić i Stojadinović postigli u argentinskoj emigraciji sredinom pedesetih. Granica između Hrvatske i Srbije išla bi tokovima rijeka Bosne i Neretve i, naravno, izmijenilo bi se stanovništvo. U status Muslimana nije ulazio, a nije imao ni vremena, jer sam veoma spontano, veoma nervozno i veoma zvonko reagirao s pitanjem: “A što je s Dubrovnikom”? Zbunjeno me je pogledao i rekao da je Dubrovnik dio Republike Hrvatske. Uzvratio sam da je to neodrživo sa Srbijom u Trebinju. Na tome je i ostalo. Tek kasnije sam shvatio da me je zapravo testirao” 5)
Ivo Banac je dobro znao zašto je Tuđmana pitao za Dubrovnik. Taj je hrvatski grad ostao spornim područjem u podjeli koju su svojevremeno napravili Pavelić i Stojadinović.
Na jednom ručku, ko zna kojem po redu, također u Londonu, na sastanku sa britanskim konzervativcima, o čemu u svojim memoarima svjedoči Adil Zulfikarpašić, Tuđman je, pola godine prije rata, opet dijelio Bosnu i Hercegovinu. I tada je nešto nervozno crtao, ali više govorio o podjeli Bosne, po njemu “kolonijalne tvorevine”.
Ni Milošević nije uvijek bio suzdržan. Njegove prijetnje prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini su u nekoliko navrata bile potpuno otvorene. Govoreći pred Parlamentom Srbije u aprilu 1991. godine, upitan šta je strategija Srbije, Milošević je odgovorio:
“Hoćemo li objaviti na radiju sve što namjeravamo učiniti? Mislim da to ne možemo uraditi. Ako se moramo tući, mi ćemo se zaista tući. Ja se nadam da tamo nema mnogo onih koji su voljni da se bore protiv nas. Zato, ako ne znamo da radimo i da radimo ekonomično, znaćemo se barem dobro tući”.
U vrijeme jednog sastanka u Beogradu, uoči samog rata, Milošević pred Izetbegovićem nije krio svoje pretenzije prema Bosni i Hercegovini. Prilikom jednog objeda je, pod uticajem alkohola, pred mnoštvom svjedoka počeo sa bahatim ucjenjivanjem predsjednika Izetbegovića, tražeći od njega da se što prije odluči, “gdje će sa svojim muslimanima”.
“Mi imamo osamsto hiljada cevi”, rekao je.
Prema svjedocima, uzviknuo je da “dva miliona Muslimana nemaju šta očekivati”, jer će ih “milion pobiti, a ostatak pokrstiti i proterati”.
5) (Ivo Banac:Tudman je krojač bosanske tragedije, Feral Tribune,25.aug.1997.,str.4.-5.) (M.Dilas, N. Gaće:Bošnjak, Adil Zulfikarpašić, Bošnjački institut, Cirih,1995., str.158.)
Od večere do večere Tudman i Milošević dijelili su Bosnu. Ali, na terenu ih je čekao teško svarljiv bosanski lonac…
Voren Cimerman se prisjeća kako je bosanski predsjednik posebno upozoravao tadašnjeg američkog državnog sekretara Džejmsa Bejkera na Tudmanovu “bezobzirnu strategiju”.
“Ako se Hrvatska otcjepi, velike nevolje počet će u Bosni i Hercegovini”.
Bejker je ova upozorenja uzeo krajnje ozbiljno. Bosanske prognoze je oštro naglasio u diskusijama sa Tudmanom i Miloševićem, ukazujući im na žestoko protivljenje SAD-a bilo kakvim tajnim dogovorima o komadanju etnički najviše izmiješane jugoslovenske republike. 6)
Bejker je bio prvi dilomata koji je osjetio kakvo bi zlo moglo donijeti čudno prijateljstvo Miloševića i Tuđmana. Možda mu je takav strah prenio sam Izetbegović, kojeg su Milošević i Tuđman “uvjerili” u ozbiljne namjere da podjele Bosnu.
Američki diplomata Voren Cimerman je vrlo rano saznao za nevjerovatno prijateljstvo izmedu Miloševića i Tuđmana.
“Ni Tuđman,ni Milošević nisu se nimalo trudili da od mene sakriju svoje namjere prema Bosni. Kao mjesto na kojem su Srbi, Hrvati i Bošnjaci stoljećima manje-više zajednički živjeli, Bosna je predstavljala uvredu i izazov za ovu dvojicu etničkih hegemonista. Na kraju dugog sastanka sa mnom Tuđman je iznosio bujicu pogrda na račun Izetbegovića i Bošnjaka”:
“Oni su opasni fundamentalisti”, optuživao je,…”i Bosnu koriste kao poligon za širenje svoje ideologije u Evropi, pa čak i u SAD. Civilizirane zemlje trebaju se ujediniti kako bi otklonile ovu prijetnju. Bosna nikad nije postojala kao država. Ona treba da bude podijeljena izmedu Srbije i Hrvatske”.
Ovaj ispad Cimermana je, priznao je, ostavio bez daha.
Nešto kasnije upitao je Tudmana:
“Kako možete očekivati od Miloševića da će poštovati dogovor s vama o podjeli Bosne, kad on pokušava anektirati dijelove Hrvatske”?
Na njegovo zaprepaštenje Tuđman je odgovorio: “Zato što ja mogu vjerovati Miloševiću”. 7)
Jedan drugi Tudmanov ispad o Bosni i Hercegovini ostavio je i čvrstog i odlučnog američkog pregovarača Ričarda Holbruka u isto stanje šoka.
6) (Senad Slatina:Umoran i razočaran,Izetbegović je, ipak,prihvatio podjelu,Slobodna Bosna,9. mart,1997.,str.47.-49.)
7) (Warren Zimmermann:Yu lideri slučajni partneri u nacionalistickom bordelu, Feral Tribune, 27.mart,1995.,str.16.-18.,prema Foreign Afairs,broj2,mart/april,1995.)
No, bitno je napomenuti kako se razgovor, koji prenosi Karl Bilt, odvija 16. augusta 1995. godine u Zagrebu:
“Jučerašnji sastanak sa Tudmanom, pričali su, bio je živi užas. Tuđman je Holbruku održao predavanje o navodnoj opasnosti od Muslimana i ponovio da Bosna kao samostalna i ujedinjena zemlja nema nikakve budućnosti. Bila je to, mjereno čak i tudmanskim razmjerama, jedna neobična drskost. Holbruk je bio malo šokiran”. 8)
Sličnu izjavu o“muslimanskoj prijetnji Evropi” dao je Miloševićev čovjek “Vojislav Šešelj, koji je u martu 1992. godine pred Parlamentom zatražio protjerivanje manjina iz Srbije. Niko nije rekao ni riječi protesta”.
Beogradski dnevnik “Ekspres politika” ustvrdila je da bosanska vlada namjerava stvoriti “islamsku tvrdavu u sred Evrope”.
Vladika hercegovački Atanasije je za vrijeme posjete SAD i Kanadi ustvrdio je da “Zapad nije svjestan penetracije islama”na Balkan, jer “džamije niču tamo gdje ih nikad nije bilo.” Karadžić je u tom duhu tvrdio da Izetbegović “želi da stvori prvu islamsku državu u modernoj Evropi da bi omogućio prodor islama na Zapad. Ako on u tome uspije, bit će to veliki problem za civilizovanu Evropu”…
Dobrica Ćosić je, takođe, u doba kad je bio predsjednik Jugoslavije, upozoravao da je panislamska internacionalizacija rata u Bosni najveća opasnost koja se nadvila nad Balkan i nad južnu Evropu”.
Dragoš Kalajić, filozof Miloševićevog režima, u svojim tekstovima u “Dugi” od 1.do 14. februara 1992. godine kaže: …”Srpski narod u Bosni i Hercegovini, braneći svoju slobodu od islamske opasnosti, brani takođe i Evropu i Evropljane”. 9)
Taj antiislamski argument će biti obična “priprema terena” za ono što će uslijediti. Dogadaji su nezadrživo išli prema tačno odredenom cilju.
Slovenački funkcioner Ciril Ribičič piše svoja prva saznanja o podjeli Bosne:
“Kad sam prvi put naslutio da se jugoslovenska kriza, a napose pitanje Bosne i Hercegovine, neće moći riješiti mirnim putem? Sredinom aprila 1991. godine bio sam u Dubrovniku, gdje sam s dr. Zdravkom Tomcem sudjelovao na jednom skupu SDP-a Hrvatske…Zabrinuo sam se kad mi je Zdravko rekao iznenađujuću novost. Iz pouzdanih je izvora saznao da Milošević i Tuđman na svojim susretima razgovaraju o podjeli Bosne i Hercegovine. Podjelu je, navodno, predložio Milošević pokušavši zainteresirati sagovornika prijedlogom da ga zanimaju samo ona područja na kojima žive Srbi, a ne i ona na kojima žive Hrvati i Muslimani. Iz kuhinje u nekoj dubrovačkoj restauraciji nazvao sam predsjednika Aliju Izetbegovića, kod kojeg sam bio u vrijeme osjeta Sarajevu, i upitao ga da li što zna o toj stvari.
8) (Karl Bilt: Misija mir, Zid, Sarajevo,1998., str. 139.)
9) Norman Cigar:Genocid u Bosni,BKC,Sarajevo, 1998.,str. 64-76.)
Rekao mi je da ne zna, ali da će mi biti vrlo zahvalan budem li mu išta o njoj kazao… Nakon povratka kući, na TV-u sam pratio vijesti iz Zagreba, kamo je iznenada doputovao Alija Izetbegović. Iz vijesti o posjetu moglo se zaključiti da se i predsjednik Tuđman i Izetbegović zauzimaju za poštivanje jedinstvene i suverene Republike Bosne i Hercegovine. Imao sam osjećajda sam učinio dobro djelo i barem privre-meno spriječio razmišljanja o podjeli Bosne i Hercegovine koja neizbježno vodi u građanski rat”. 10)
Gospodin Ribičić se nije imao razloga puno radovati. Ovaj đavolji scenario, čini se, bio je napravljen već odavno i stvaran je još u vrijeme Josipa Broza putem Kontraobavještajne službe, gdje su glavnu riječ vodili srpski generali.
Još u Brozovo vrijeme njegov general Tuđman je u svojim djelima redovito zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine.
Mika Tripalo potvrduje opsesiju generala Tuđmana:
“S Tuđmanom sam se sukobio još 1973. godine, kada smo Petar Segedin, Tuđman i ja radili platformu za djelovanje hrvatske opozicije. On je tada smatrao da Bosnu treba podijeliti sa Srbima i u tom je pogledu ostao dosljedan” 11)
Bilo je i drugih uglednijih Hrvata koji su zagovarali nezavisnost Hrvatske,ali Tuđman-general – dolazi na vlast kad je izvjesna podjela bivše Jugoslavije i kada velika Srbija postaje konačni cilj srpskog vrha. Nije naodmet na istom fonu razmišljati i o Izetbegoviću koji će na čelo Bosne i Hercegovine zasjesti nakon robijanja zbog navodnog islamskog fundamentalizma. Kao njegov parnjak i kasniji politički i ratni protivnik pojavljuje se, u predratnim sudskim procesima i zatvorima preparirani, Fikret Abdić, kojeg će Milošević nuditi kao hrvatskog čovjeka radi lakše podjele Bosne.
Na drugoj strani Vožd će se sa teritorijom gdje je na vlasti Izetbegović sa Bošnjacima obračunati krvavo, jer predstavljaju opasnost od islamskog fundamentalizma.
Đavolji scenario upotpunjen je galerijom likova svakojakih kamiondžija, poluretardiranih zanatlija i, navodno zaliječenih psihijatrijskih pacijenata, koji odjednom postaju TV urednici, gradonačelnici i političke vode, kako to kaže Roj Gatman: “koji su na funkcije došli niotkuda”.
Treba se sjetiti kruga pacijenata i oko psihijatara Raškovića i oko Karadžića. Stavi li se takvima na čelo suicidni Milošević i jedan hrvatski general, kojem je podjela Bosne i Hercegovine bila opsesija, ko tada nije mogao pretpostaviti da će uslijediti krvavi rat i da su takvi službenici zla, do juče bijedni ljudi, dovedeni na vlast da praktično provedu krvave velikodržavne projekte?
Najvjerovatnije se, prema planovima o raspadu Jugoslavije, Tudmanov sagovornik na više od pedeset sastanaka i dogovora nije trebao zvati Slobodan Milošević, ali je, čini se, sudbina tako htjela.
10) (Ciril Ribičič:Bili su mi dragi,“Birotisak”,Zagreb,1995., str.106.-107.)
11) (Mika ripalo:Krojači nove banovine,Feral Tribune,25.aug.,1997.,str.12.)
Tudman je prvo živio sa porodicom, a onda u više navrata i boravio u Beogradu. Polovicom sedamdesetih bio je vrlo čest gost Milovana Đilasa, vjerovatno idejnog predvodnika brojnih jugoslovenskih disidenata. Zbog zahtjeva za višestranačjem Đilas je odležao u zatvoru gotovo deceniju. Đilasov sin Aleksa je 1981. godine u emigrantskoj “Našoj reči” u Londonu napisao tekst u prilog bivšeg jugoslovenskog generala Franje Tudmana, te podržao njegove želje za hrvatskim otcjepljenjem. Stari Đilas mu je poturio tekst svog sina. Kad ga je Tuđman pročitao, bio je vrlo zadovoljan. Tudmanovi sastanci sa Milovanom Đilasom bili su vrlo česti i srdačni. Đilasa su svo-jevremeno okrivljavali za rat izmedu jugoslovenskih republika, jer je, prema verziji beogradske čaršije, iz aviona crtao granice izmedu republika. Valjda nije slučajno što je i njegov prijatelj, umirovljeni general Franjo Tudman bio opsjednut kartama i novim granicama. Đilas je, potvrdivalo je to više izvora, bio čovjek od velikog uticaja na Tuđmana. U ovim boravcima Franje Tuđmana u Beogradu ništa nije ni podsjećalo da nekadašnji general JNA smatra Srbe neprijateljima. Naprotiv, Tudman je svojevremeno imao i previše dobrih prijatelja Srba. Sve njegove srpske prijatelje nadoknadio je Slobodan Milošević.
Hrvoje Šarinić u svojim memoarima Miloševića opisuje kao čovjeka koji je “u svojim razgovorima pun humora”, “vic maher”,“čovjek koji mnogo investira u šarmiranje”..”Kazao bih šarmer bez osjećaja i samilosti” 12)
“Miloševićev strateški cilj je velika Srbija, a ostalo je taktika”,zaključio je Stipe Mesić. 13)
Ponekad je sa Tuđmanom po evropskim prijestonicama pregovarao Dobrica Ćosić. “On i Dobrica bili su jako dobri prijatelji”. 14)
Ćosić je smatrao da je Jugoslavija sama po sebi jedna velika greška. Prema svjedocima, Tuđman i Ćosić bili su ljudi koji su se apsolutno slagali po brojnim pitanjima podjele Jugoslavije i kasapljenja Bosne. Po svemu sudeći, čovjek koji je trebao biti sagovornik Tuđmana u podjeli Jugoslavije i Bosne i Hercegovine izmedu Hrvatske i Srbije, zvao se Dobrica Ćosić, nikako Slobodan Milošević.
Sudbina je htjela da stari razgovori pisca Ćosića i generala Tuđmana o podjeli Bosne ne budu primijenjeni na terenu bez meštra Slobodana Miloševića. On je to radio bolje od svih.
12) (Hrvoje Šarinić: Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem 1993. -1995. (98),Globus Internacional,Zagreb,1999.,str.15.)
13) (“Globus”,29.decembar 1995,str.49.)
14) (Jovo Paripović, Aleksa Đilas: U emigraciji u Engleskoj objavljivao sam tekstove hrvatskih političkih disidenata i otvoreno se zalagao za legitimno pravo dr. Franje Tudmana da bude na-cionalist, Globus, 4. sept., 1996.,str.50-62.)
